Recenzije

Kao sto svi znamo, do sad imamo vec jednog recenzenta, knjizevnika/pjesnika/publicistu Sabahudina Hadzialica, voljnog da nam recenziju buduce zbirke uradi besplatno, kao njegov doprinos zamisljenom projektu! Vec sam mu se zahvalila u ime svih nas, zamolivsi ga, ujedno, za jos nekoliko korisnih informacija i sugestija.
Prilazem Vam tekst njegove zadnje poruke:

Citat :

Postovana Brezo,

Lijepo je kada postoje ljudi koji entuzijazmom plijene. Mozda da razmislite i o mogucnosti da kontaktirate mog kolegu knjizevnika Atifa Kujundzica iz Lukavca (on ima i svoju izdavacku kucu) i da vidite kakvu vam ponudu on moze dati. Istovremeno, mogao bi uraditi i recenziju za knjigu kao jos jedna osoba pored mene. No, do vas je. Ako se slozite, poslacu vam njegov E- mail da ga direktno kontaktirate i sve dogovorite sa njim uz naglasak da sam vas ja preporucio tako da ce i cijena stampanja biti drugacija nego ostalima.

Srdacan pozdrav,
Sabahudin Hadzialic

Krece se!

Pa eto, imam i ja nekog za recenziju na umu ( besplatno dakako!), ali vidicemo.

Pristigla mi je poruka od gospodina Atifa Kujundzica, kao odgovor na moju molbu u vezi sa priredjivanjem druge recenzije, kao i molbom za informacijama u vezi eventualne mogucnosti izdavanja zbirke putem njegove izdavacke kuce.
Prilazem vam njegovu poruku u cjelosti:

Citat :

Postovana,

moj dragi i dobri prijatelj Sabahudin Hadzialic, vec mi je najavio
mogucnost Vasega javljanja. Dakako, ucinit cemo sve sto je
potrebno i u nasoj moci. Nakratko, posjetio sam Vas web site,
ali, nisam mogao steci precizniji dojam o knjizi koju biste zeljeli
napraviti. Zato Vas molim, da mi rukopis knjige naprosto attachirate,
kako bih istu mogao procitati kao organizirano djelo, a potom o
njoj pisati i dati Vam sve potrebne podatke o mogucnostima njezinog
izdavanja u BiH. Tu bih trebao tacno znati obim knjige - broj strana,
vrstu tiska/stampe - tj. da li je kolor ili crno-bijelo, vrstu uveza -
brosirano, siveno, tvrdo, vrsta korice, kao i tiraz, tj. broj kopija, etc.

Poslovi oko izdavanja knjige - u skladu sa nasim Zakonom o izdavackoj
djelatnosti, nisu komplicirani i mozemo ih organizirati tako da knjigu
imate prema Vasem planu. Sve pojedinosti u pripremi za stampu, mozemo
razmotriti koristeci e-mail, tako, da jednostavno - dodjete po knjigu kad
bude gotova.

Lijepo Vas pozdravljam.
S postovanjem,
Atif Kujundzic

Pitanje recenzija je ovim za sada rijeseno!

Idemo dalje.

Odlicno!

Ti brze sredis recenzije, nego sto ja napravim jesti

Citat :

Draga Brezo,

Zahvaljujem na povjerenju, no molicu vas za malo
strpljenja jer zaista zelim i kao recenzent
doprinijeti kvalitetnijem citanju ove zbirke.
Kada kazem kvalitetnijem, tada mislim na sve ono sto
cini poeziju "cudjenjem u svijetu" svakodnevnih
nadanja.

Elem, za nekih petnaestak dana cete imati recenziju sa
moje strane.

I zelim vam sretnu i uspjesnu novu 2008.g.

Srdacan pozdrav,
Sabahudin Hadzialic

Srdacan pozdrav
Sabahudinu Hadzialicu

Hvala na trudu i pomoci Gospodinu Hadzialicu. Ako se draga Brezo jos cujes sa njim uputi mu i nase zelje za sretnu Novu Godinu.

ps: nadam se da nije problem sto govorim u ime svih.

Hvala i s moje strane u mom prilipom bosanskom dijalektu: Fala lipa!

Hvala.

E pa dragi moji, dosli smo do jednoglasne odluke na anketi u vezi sa recenzijama, sto je dobro i pozitivno, medjutim...!
Naime, sudeci iz odgovora g. Kujundzica na moje zadnji e-mail sa dodatnim pitanjima i predlozenim izmjenama u okviru tehnickih detalja vezanih za zbirku, jedna recenzija je nedovoljna!
On kaze, izmedju ostalog i ovo, citiram:

"Zakon o izdavackoj djelatnosti
predvidja dvije recenzije, dva pozitivna strucna misljenja
o rukopisu. Ukoliko se pojave pozitivno i negativno strucno
misljenje, rukopis se salje trecem recenzentu - cije misljenje
odlucije: pozitivno - da se objavi i negativno - da se rukopis
odbije u izdavackom postupku - kao dokazano slab i nevrijedan."

Guglajuci po netu, naisla sam na nekoliko primjera koji govore u prilog Kujundziceve izjave, ali tu se uglavnom radi o clanu 17 zakona o izdavackoj djelatnosti, koji se odnosi na izdavanje udzbenika i strucne literature.

Ma nije istina! Znam za djela koja su izdana bez ijedne recenzije!

Nesto meni tu maglovito!

Moram priznati da sam zbunjen.
.

Pitala sam u Nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, oni su mi potvrdili da su potrebne dvije recenzije da bi knjiga ušla u CIP katalogizaciju.

Zar moramo uci u CIP katalogizaciju?

Zar moramo raspravljati o necemu sto se mora?
Vi,koji ste objavljivali bi trebali znati jer logicno, prosli ste te formalnosti?!

Pa bas zato! I znam da se ne mora u katalogizirati u CIP-u

Kod mene je veliko nevrijeme praceno olujom, zbog koje vec satima nemam struje u kuci. Trenutno se javljam sa tudjeg kompjutera.
Tek toliko da znate, ako me nema... nema me, a koga nema...
Visa sila... ha ja!

CIP ili ne-CIP, mi smo se odlučili za jednu recenziju, i to jednoglasno, prema tome, ova diskusija je nepotrebna.

Meni se cini da smo u neznanju prenaglili.
Cudi me da vi koji ste vec izdavali niste prosli istu proceduru.
OVaj dio mi se cini zaista logican "Zakon o izdavackoj djelatnosti
predvidja dvije recenzije, dva pozitivna strucna misljenja
o rukopisu. Ukoliko se pojave pozitivno i negativno strucno
misljenje, rukopis se salje trecem recenzentu - cije misljenje odlucije: pozitivno - da se objavi i negativno - da se rukopis
odbije u izdavackom postupku - kao dokazano slab i nevrijedan."

Katalogizacija je bitna u smislu registracije autorstva.

Natjeraju li nas da imamo i drugu recenziju, a ne mozemo je imati besplatno, nudim da razmislite, da neko od nas potpise.
Moja knjiga ima dva recezenta. CIP-ovana je u Centralnoj biblioteci Crne Gore.

Ovako, dragi moji! Zbirka poezije "Leptiri Narone", Fadile Sabic, izdata je u ljeto 2007.g. uz samo jednu recenziju i CIP/katalogizaciju! Izdavac je bila sama autorica.
Potrebu za dvije recenzije u nasem slucaju, izrazio je gospodin, Sabahudin Hadzialic, priredjivac prve recenzije za nas, imajuci u vidu, pretpostavljam, obim i raznovrsnost sadrzaja nase buduce zbirke.
Po njegovoj preporuci i doslo je do mog kontakta sa gospodinom, Atifom Kujundzicem, kao potencijalnim priredjivacem druge recenzije.
G. Kujundzic je ujedno i vlasnik novinsko, izdavackog preduzeca u Lukavcu, BIH.

http://sabahudinh.tripod.com/

Bezvemene rijeci ?

Kao sto je i obecao, gospodin, Sabahudin Hadzialic je za nasu buducu zbirku priredio svoju recenziju, koju vam ovdje prenosim u cjelini kao i propratnu poruku u njegovom e-mailu.

Postovana Brezo,

U dodatku vam dostavljam recenziju knjige POD ISTIM
NEBOM a u skladu sa ranije datim obecanjem.

Nadam se da ce se horizont(i) istog neba nastaviti sa
daljnjim prosirivanjem.

Srdacan pozdrav,

Sabahudin Hadzialic
Knjizevnik i freelance novinar
Ul.Grbavicka 32
71000 Sarajevo
Dr. Wagnera 18
70230 Bugojno
Bosna i Hercegovina

00387 62 291 743
00387 63 111 052



Recenzija knjige “Pod istim nebom”, Više autora

Pod istim nebom ali različitog horizonta

“Strah blijedi kada se suočimo sa činjenicama”
Frank Tyger

Ne, ni jednoga trenutka nisam pomislio kako će deset autora raštrkanih diljem svijeta uspjeti u nakani da probude u meni zlo naciona, hranjenog u ratu netom završenom!
Da, odmah sam pomislio, ni ne otvarajući dobijenu E-mail poruku natopljenu sadržajem od preko 150 stranica formata A4 MS WORD-a, kako nada, ipak postoji. Kako se nije istopila u, eto, već dvodekadnom pokušaju da ubiju u nama čovjeka, ženu, dijete…jednom riječju, normalno biće. Adina, Aleksandra, Arnad, Avdo, Enoh, Irma, Nada, Nihad, Samira i Zaim su to i takvo “normalno biće”. Otjelovljeno u deset različtiih muskulatura, usudim se čak reći Argonauta, odnosno Spartanaca dvadeset i prvog vijeka/stoljeća. Jedno je to biće, dakako. Kako? Zašto? Kao da vidim da se već pitate. Jednostavno je. Veoma jednostavno.
Kroz dodir ljubavi, snena vizija jedne Adine unutar pitkosti vlastitog izričaja neopterećena jeste sopstvenom iskrenošću spremna predočiti nam dojučerašnje svetogrđe, čak i u riječima kada veli ja voljeh je tek onako/ona mene/naopako!...odnosno nježno me zavodio/samo rukama/a isto kao da si sa mnom/ljubav vodio!..ili pak…gizdava sva/kao od mermera/sklesana/oko pleća/svjesna raskošnog/koraka što osvaja/kad kroči/ I vidi vještice/drsko/gleda i mene u oči! Ona, Aldina priča stihom svojim. Neistkane priče ljubavi koje su čekale njen odsjaj unutar riječi koje izviru iz vlastitog, ali, pjesničkog zanosa. Kako i sama kaže: priča i trepće. Na trenutak kao da zatreperi treptaj vlastitog bića sa željom da erotica nadjača alter ego ovoga autora. Ali ne, ovdje se radi o piscu neke nove stvarnosti…spisateljici sutrašnjice. Koji i sam veli kako …uzdišem duboko/tjerajući me/da se izvijam lijeno/da se otvaram još više/kao školjka/oku ronioca. O vrućem vjetru se ovdje radi, dragi moj čitaoče.Vrućem vjetru! Ili se možda varam. Krhko je znanje. I tada se susrećem sa Aleksandrom, naizgled samo mrvom sakupljenom sa stola. Ona to kaže za samu sebe, ali…Sigurno je to velik’ stol. Da ne kažem onakav za kakvim je sjedio onaj div iz stare bajke kojeg je susreo onaj dječarac koji se popeo u začaranu zemlju preko zrna graška koje je izraslo u ogromnu stabljiku! Da, jeste jer i ona se moli snu vlastitome, da kroz smrt životu stremi. Čekaj, stani! Smrt životu što stremi? Ashes to ashes, zar ne. I naša smrt će jednoga dana podstrek novoga života biti. Jednoga novog oblika što Bog, Allah i/ili Jehova kreiraće. Moći! Ona je posesivna. Jaka. Njena pjesma je kao živo biće, creacio imposible ali ona zri jer Aleksandra kaže ljubomorno je krijem od svih/jer tajni govor njen/razmjeti ne može niko/kao što razumijem ja…Samo na trenutak pomislih da će ostati na tome, no već sljedećom pjesmom, da ne kažem konstrukcijom semantike izrasle na sopstvenom libidu ona veli magla suncem se briše. Naivno? Dapače, zrelo i ciljano! Jer njenih sedam pečata nisu ništa drugo do otkrovenje svih naših pokušaja da postanemo ljudi. Ono što ona već jeste. I tada se susrećem sa Arnadom koji čovjeka gordo gradi. Da li? Naravno, jer drsko je zaista za života vlastiti epitaf kazati, ali ovdje i sada i sam veli nije mi žao/ I opet bih da mogu. Samouvjeren do bola. Jeste, ali slabašan prema voljenom biću: “…među ovim zidovima odzvanja/stara sjeta/tiho ludilo koje se provlači iza/mojih očiju i/želja d ate imam/što svakim danom/iznova/izgara moje kosti…” Ne zavaravajmo se. Isti smo kao Arnad. Neko to želi priznati a neko ne. Ljudi od krvi i mesa. Ljudska bića jer on kaže “…zagrizam/u sne/grizem/tvoje usne ali koja opaka i mogu biti dok žestoko upozorava tek tad vidjeh/otisak šape u prašini/stopi čovječijoj/sumnjivo sliči!” Margaritas ante portas dragi moj Arnade. Margaritas…Na ovome svijetu ćeš se načekati da čovjek postane biće dostojno divljenja, ali ipak si nestrpljivi putnik naivno se nadajući kako će san prerasti u javu. Ili se možda varam? On govori o snu! A ja o javi! Mada jesmo danas kamen/sutra tek/prah! Život faune u stihovima njegovim i nije ništa drugo do tisućljetnji pokušaj da odjek vlastitog bića objasnimo ljepotom i snagom drugoga i drugačijeg koje ipak na kraju stremi ka cilju: “…platno bijelo/sada krasi/beživotno gušterovo tijelo..” Nadam se, ipak da svjetlo postoji jer hrli mi rima Avdina u susret dok pretaka svoje misli: “…Ja bih da se ne sjećam više riječi/obećanja što su zvonila tako slatko/da ne ovisim o nadama, čekajućoj sreći…u ponor smrti želim i neka traje kratko…” Ili se samo varam. Ovo je samo nastavak prethodnog stavka. Simfonije života. Ili smrti? Ne znam više. Toplota njegove poetske misli koja ide za onom čuvenom “ne idi malen ispod zvijezda” kod njega “…čovjek je prolaznik ispod zvijezda/saputnik suncu i mjesecu/ponekad tebi. Najčešće sam. Kao što je i u smrti sam…” Jer dok skriva strahove od ljubavi Avdo veli “Pjesme moje/u predzorje tebi darivane/u plavilo neba umatane/bit će proklinjane/što nisu u meni za njih čuvane. Pitkost vlastitog izričaja, Avdo itekako naglašava stihom Daljine nisu u očima/ni u drumovima/U naša je srca daljina stigla. Ovdje je sve rečeno. Roman u stihu. Zašto da ne!? Sjeta je oprhvala ovog mladca koji unutar svoje okašnjele mladosti starost osjeća željevši postati Buntovnik sa razlogom. Da, sa razlogom sjetnim dok Enoh pokušava obuhvatiti svijet cijeli pokušavajući biti nešto više, jače i smjelije. Iskrenost vrije unutar njegovih riječi stvarajući istkane stihove moderne. Jeste, Enoh je odsjaj sopstvene vizije nekog novog čovjeka kojeg i mi prepoznajemo kao bivšeg zaljubljenika u vaskolike prostore ispunjene brdom, zelenilom, livadom i šumom. Ali ne!? On to jeste i dalje jer kaže “Z balature gledaš/kršna li je Dinara/ni Kaure da vidiš/venda bi se pomakla…Ali i to je samo na trenutak jer Enoh je u stvari zaljubljen u nju, nevidljivu nama, njegovu ljubav kojoj se obraća sa uvijek sumnjivim AKO. Ta riječ postaje sinonim njegovog pisanja kao nedorečeni iskaz kada veli “Ako me voliš samo kad me voliš…Nemoj me ni voljeti” mada već u sljedećem, nadolazećem stihu blagošću vjernika sjetno dijagnosticira svu bol svijeta koja omeđuje silnu dijasporu bosanskohercegovačku, bila ona etnički usmjerena ovoj ili onoj naciji: “Tramvaj broj 3/ramazanska noć,/zima germanska.” Da, mogla je biti noć Božića ili Hanukino bdijenje ali za njega to nije njegova zemlja već germanska dok je njegova tamo negdje daleko, ali ipak blizu, dok obuhvaća njegova htijenja, želje i nadanja. Njegova POSLANICA MICHAELU (DRUGA) sama po sebi i jeste upravo to – sveobuhvatni oblik jednog novog čovjeka, čovjeka kojem Evropa mora težiti, čovjeka koji svoju kulturu, duh i tijelo predaje novom poretku dok veli “Mi nismo ponoć u tihoj krajini/gdje vuk bdije nad rodbinom/a nismo ni krik nad bezdanom/jer da jesmo tugovali bi vječno.” La(h)koća predočenih rima Irminih i jeste ono čemu mladost teži dok nemirni duh priča priču o koferu koji i jeste dio duha svih onih koje ne drži mjesto. Ona i kada nije u Sarajevu, svom gradu, ona pokušava pjesmom kaz’ti, mada ponekad i pomalo nabusito naglasiti “…da mi je okrajkom svijesti drsko/pomilovati/tvoje usne preslikati/na zjenice/mojih raspuklih sjećanja..” Ipak, Irma je borac dok piše “..u srcu gomila smeća/u crkvama gomila svijeća/život/ili je dug ili je kratak/život/ili je težak ili je lak/pa da vidimo…” Na trenutak kao da gubi nadu dok Boga dragog moli da joj pomogne u traženju izlaza iz bezizlaza današnjice ali već iza ugla je odgovor koji odresito tjera nju, pardon, njega, odnosno njih, riječima “…Bijedniče, kako se usuđuješ milost tražiti/od svjetlosti ove/Na prokletstvo osuđujem vaše duše trojne!” Ona je samo putnik na ovom svijetu. Njene riječi su vapaj žednoga ali i gladnoga u pustinji. Ne vidjeh optimizma u pjesmama njenim mada i sama želi prestati se inatiti. Amin! Dok Nada Kasandrininim klikom sanjarem ostaje, ali i postaje opstajući strahom ovaploćena pjevajući “…Čuvaj se pjesniče/darova muza,/misao njeguj u sebi/I riječima nedaj maha./Otmu li se razuzdane,/uteći će radoznale,/u nečijem oku skriti,/prikrivenih misli vrazi…” dok joj odzvanja vrijeme. Njen izraz je iskustveno jači, smjeliji i ozbiljniji ne samo zbog jasnijeg viđenja ( u odnosu na koga?) realnosti unutar koje obitava već i zbog onoga stiha snažno omeđenog …”Jaki ne plaču – šapatom stenje./Ako ne moraju – cjedi kroz zube./Brazda na licu – znak da laže,/od svoje nemoći,/sebe i druge. Iskrenost je vrlina hrabrih. Smjelih. Ali i onih koji teže savršenstvu sopstvene opstojnosti ovdje i sada. Ona bira riječi, da ne usahnu, jer zna da su pjesnikove riječi nešto što se pamti i čemu se vraćamo sa zebnjom iščekujući želje mladosti svoje dok se nadamo da bi možda i brutalniji bili da smo mlađi ili ne?! No, malo je pjesnika koji ljubav mogu tako duboko, stameno optočiti sopstvenim stihom i zašto da ne, moram kazati, da odavno ne vidjeh tako jaku ljubavnu riječ, rečenicu, stih i nadu: “Mogla bih te, nezasita, do u beskraj piti..” Sve je rečeno, mada Nihad, iako i sam opijen znanjem da ne zna iako zna jer do njega je koji glavom u zid udara dok suočen sa sumornom stvarnošću traži da mu se vrate snovi. Da li ih je on sanjao? Jeste! Ovdje, danas u ovoj i ovakvoj Bosni (ali i Hercegovini) još ih ima koji snivaju da sanjaju. Ili žele ih ponovo imati. Snove! Iako i on sam pesimizmom ogrnut, ipak, nada se da možda nije kasno, da se nađe uz pomoć onih koji ga traže, kako bi se i sam našao (ili snašao?!). Zatočen u sopstvenom labirintu riječi Nihad je, iako živ, jedan novi lik u ogledalu sudbine koji ne želi pričati o politici, mada je on itekako dio njegovog bića i habitusa svagdašnjeg: “ …Pričaj mi o susretu dviju rijeka/u smurak negdje u jugoistočnoj hemisferi/srca./Samo, molim te, nemoj o politici/kad je ionako svi u usta uzimaju./Mi ne moramo…” Ipak, i on je pesimista dok njegova pjesma iscrtava svu bol četrdesetih svih onih osoba, ljudi, muškaraca i žena koji su najbolje (dvadesete) godine proveli u onoj, bivšoj, mračnoj (ko li, i što li, upali svjetlo?!) državi, tamnici naroda i narodnosti: “…Da je danas koji mjesec ranije/radovao bih se odmoru./Da je danas koja godina ranije/tražio bih ljubav./Da je danas koja decenija ranije/vjerovao bih ljudima./Da je danas juče/opet bih te sanjao živote.” On je nepatvoreno iskren dok njegovi stihovi iscrtavaju neki novi tijek pjesničkog iskaza dok ponosno, suočen sa godinama u sebi i oko sebe, kaže kako ne voli naime sve što vole mladi. I ponosan je na to. Jašta! Aferim, mladiću. Iako Samira tiho veli kako “Između ljubavi i iskustva/teče rijeka mog života,/a čežnja za spoznajom njen je nepresušni izvor.” I ona je fighter unutar stoljeća za koje vele da je stoljeće kijametskog dana, nostradamusovog viđenja i kremanskih proročanstava o kraju svijeta kojeg poznajemo. Da li? Ili? Ona je žena koja voli, ali i pati. Duboko oprhvana unutrašnjim bolom, Samira plamti: “U sjeni tvoje duše/sjedila sam sićušna/I slupala vjetrove na vratima tvog srca./Da si ostavio/ključ u vratima iznutra,/znala bi ih umiriti.” Iako i sama zna da jeste život san, ipak se pita…tko ga onda sniva…? I ko je ona, pusta riječ ili biće što živjeti traži? Jer ona je putnik, ipak i sanjar letargijom obuhvaćen mada teži nekim novim viđenjima poezije unutar smjelosti puste. Na njenom putu rasuti snovi cvjetaju dok ona želi vječnost obasuti sopstvenim izričajem “…kuda sad?/na beskonačna putovanja/kroz daleke, nesagledive/unutarnje predjele/tražiti izvore,oaze,
bunare/veličanstvene palme snova/I na njima/samo jednu hurmu mira….” Vječiti putnik sam i ja. I ti čitaoče! Jer šta je život do jedan beskrajan put repeticije déjà vu ili možda, ipak, novonastalog oblika sopstvenih nadanja. Novih, izraslih na prastarim temeljima ljudskosti. Samirin duh je dobri duh Bošnjana koji plijeni dok Zaimovih DESET PJESAMA i jeste zaokružena cjelina odbrane ljudskosti jednoga čovjeka koji pomalo i podsjeća na slavnoga Don Kihot-a koji pokušava braniti neodbranjivo ili napasti neosvojivo. Možda griješim ali stihovi “Ja branim vode/ kap u kojoj/ srce treperi…vjetra/dah u kojem/grlo zbori…sjećanja/ klas u zrnu/rose ja branim.” i jesu vapaj za slobodom razbarušenog uma koji već u sljedecoj pjesmi veli kako ne reba sanjati slobodu jer šejtana probudit ćeš! Zaime, prijatelju, nestala je bosna (sa velikim “B” ali i hercegovina sa velikim “H”) i rodila se zemlja koja vjeruje u jednog i jedinog Boga, Allaha ili Jehovu ali Bosne (a ni Hercegovine) više nema. I upravo dok pišem do mene dođe vijest da je jučer (petak, dan osamnaesti Anno domini 2008) umro moj dragi prijatelj, književnik, pjesnik publicista, novinar Alija Kebo. Sedamdeset i šest godina je imao. Sahranjen je na ateističkoj parceli groblja Sutina pored Mostara. Slava mu. Hercegovina plače, ali i Bosna. Ona što je nestala jer je i sa njim umrlo sjećanje na jedan drugi, bolji Mostar, ne jednu bolju i drugačiju Bosnu (ali i Hercegovinu)! Zaim vjeruje da ne vjeruje dok pod ružom mira sniva snove starosti puste pred vratima sudbine svoje. Ne, ta vrata se neće otvoriti za života njegovoga jer svačiji, pa i njegov put je popločan dobrim namjerama dok pjeva “…do zuba do očiju zavađene djece Abrahamove/na mjesečeve sjenke namečena/još ovaj biljeg svjetlosti/jutarnjoj zatrijet ne znaju/zato što nije ukrašen tragom/ikakvim na njihove hrome/tragove da podsjeti/ratobornu djecu Abrahamovu..” Da, prijatelju moj, život je igra svemoguća koja osvješćuje nas malene dok hodamo ispod zvijezda tražeći smisao sopstvenog postojanja unutar pesimizmom omeđene budućnosti. Jer….Da su riječi dodir od zrna duše i tačka zarez zajedno i od života tragovi pokriše pustinjske kiše i tada lak dodir svijesti pita čuješ li kako odzvanja vrijeme? dok ne volim sve što vole mladi jer eho tišine kreira deset pjesama! Da li je ovo priča o jednoj ili deset knjiga. Vidjećete uskoro. Kada pročitate ovu jednu. Knjigu! Ili deset? U jednoj. Knjizi! O čemu li ja to?

Toplo preporučujući ove listine poezije za tisak odnosno ovu knjigu za štampu pitam se koliko samo nedorečenosti imadoh pišući o ovome djelu? Bješe li to namjerno otisak palca nepismenog evnuha ili pečat istkanog sveznalca? Vidjećete i sami dragi čitaoci. I have seen a light!

Sabahudin Hadžialić
Književnik i freelance novinar

Sarajevo- Bugojno,
decembar 2007.g.- januar 2008.g.

Meni se recenzija dopada. Odlicno prikazana sustina samog projekta.
Hvala g. Hadzialicu na trudu.