Buducnost ijekavice

Virujem da budućnost ovog najtežeg južnoslavenskoga naričja nije svitla.
Jezik se minja, uglavnom s tendencijom ulakšavanja i ujednačavanja. Kroz povist su se gubili padeži, izgovor umekšavao... Zašto je najteže naričje uzeto za književno druga je sad stvar. Ono što me zanima jeste: ima li ovo naričje budućnosti. Za neko vrime sigurno da, ali isto virujem da će ako ne budne potisnuto od ikavice i ekavice, zasigurno doživit ujednačavanje pa se vise niti neće moći govoriti o ijekavici. Virujem da će to biti jedna vrsta jekavice, di će se ije postepeno pritvarat u je.

Primjer Bunjevaca koji su se nakon gotovo dva stolića odvažili da svoju ikavicu podignu na razinu književnog jezika je ohrabrujući. Bunjevci, koji su bili na razmedju nametanja ijekavice i ekavice, danas ne žele više robovati bečkim kafanskim dogovorima. Ovim činom Bunjevci se pridružuju Gradišćanskim Hrvatima koji su također ustrajali na svojoj ikavici i uzdigli je na književnu razinu, grčevito se odupirući nametanoj ijekavici. No ne kaže li se lipo: "Od nameta nema selameta"?!

Uzdravlje!

Na osnovu kojih razloga vjerujes da bi moglo doci do jednacenja ijekavice?

Na osnovu recimo toga da ja taj proces (jekaviziranja) primjetan i kod tebe.

Inace, mislim da je prekomplicirana i da ce vremenom doci do jednacenja, a sto vidim u svakodnevnom zivotu. Dijaspora je posebno time pogodjena. Tako imam jednog prijatelja koji mijesa jekavicu, ekavicu i ikavicu.

jah

Citat :

Sociolingvistički gledano, problem očuvanja lokalnih govora od vremena standardizacije jezika je stalno prisutan, ono što nas odvaja od drugih sredina je tzv. prestiž lokalnih govora (dijalekata). Dok recimo u Austriji (provincija), a pogotovo u Švicarskoj, lokalni dijalekti imaju dosta izražen prestiž pa se ponekad koriste i u onim domenima koji su rezervirani za standardni jezik (primjer švicarskog njemačkog koji je praktično jedina forma usmenog izražavanja u njemačkome dijelu Švicarske), kod nas dijalekti imaju jako negativan predznak, a njihovi govornici se sociološki svrstavaju u grupu neobrazovanih, neukih ljudi. Pritom se počesto zaboravlja da čak i najučeniji ljudi često podliježu svome lokalnom govoru, bilo u fonetici (o akcentima da i ne govorimo jer oni se maltene teško mogu i izmijeniti...), a ponekad i u morfologiji i leksici. Tako je recimo za svakog Bosanca karakteristično da upotrebljava ikavske oblike poželila, ostarila itd. umjesto standardiziranih poželjela, ostarjela itd. Slično je i s htjeo koje postaje toliko "jako" da počinje prodirati i u usmeni standardni jezik iako se ne može očekivati njegovo normiranje. Primjera je bezbroj. Na kraju, šta reći: Svi mi govorimo u svakodnevnom govoru jednu formu neformalnog, kolokvijalnog, govora i toga se ne bi trebalo stidjeti (ovdje bi vjerovatno dosta ljudi u govoru reklo stidit Smile ). Ono što je nama potrebno jeste veća pismenost, znači pravilnije pisanje koje pored ovako kompliciranog pravopisa kojeg i pored jezičkih zavrzlama iz devedesetih nismo uspjeli zadovoljavajuće riješiti postaje i ostaje jako teško. Uzmite primjere pisanja č, ć, dž, đ, je, ije i mnoge druge koji i najobrazovanije ljude dovode u nedoumicu.
Što se tiče ikavice, mislim da je za spasavanje aktivne upotrebe ikavice sada već dosta kasno. Ono što možemo "prekopirati" iz zapadnih zemalja jeste osnivanje nekih jezičkih udruženja koja bi njegovala ikavicu, sakupljala narodno blago na tome idiomu (dok ga još ima) i oragnizirala neke naučne ili kulturne manifestacije. Ali za to kod nas nažalost nema novaca, a ni svijesti...

metastazio

ako promijene jebote u ijebote prestajem prichati ovaj jezik.