Cujes li kako odzvanja vrijeme?

U snu ukamenjen
(Kasandrin krik)

Usnit ćeš san gdje graditelj bit ćeš.
Moći ćeš zdanja čudesna da stvaraš,
obale vodâ beznađa da spajaš
i sve sto na javi krišom ti se snilo,
postat će djelo živo.

Iz sebe ćeš mišlju znojnom isticati,
u kamen se riječju klesanom slivati.
Tebe kamen htjet će žedno upijati,
i jedno nad drugim brižno će te bditi
u nedogled.

Beskrajnost svoda zaparat će lukovi,
izvit će se u vis vitki gorostasi,
zanijemit će voda i zastati teći,
utihnut ce hukovi i nemira talasi,
od ljepote.

A ti ćeš poželjeti tim mostom prijeći,
neimarstva svoga dotaći tlo.
Sa obale tuge do one druge
bez osvrtaja na kobi zlo,
sreći uteći u zagrljaj.

Sve, samo to ti dato biti neće.

Jer, sve dok se od jave u snovima skrivaš,
nikada od iluzije do kraja otriježnjen,
ostat ćeš sanjar sa maskom na licu,
pod licem svojim, pravim,
u snu ukamenjen.

Varke sjeme

Čuvaj se pjesniče
darova muza,
misao njeguj u sebi
i riječima nedaj maha.
Otmu li se razuzdane,
uteći će radoznale,
u nečijem oku skriti,
prikrivenih misli vrazi.
Žudni,
bludni,
nadobudni,
posijat će varke sjeme,
nesmotrene.

Zakrzljat će u korjenu
plod zamjetnut u nevrijeme.
Uginut će u po daha i sva nada.
Želje sve ti, nedozrele,
u utrobi nerotkinje bit će kao...
Činit će se da ih nikad bilo nije
vrijednih roda na tlu posnom,
gdje u sjenci svoga straha,
iz potaje besmislenost
pustih snova,
moćno vlada.

Žetva

Čujes li kako odzvanja vrijeme?
Prosipa se zrnevlje bojom ćilibara.
To usnopljenih otkosa otežalo breme
od pada zvukom tupim se rastvara.
Iz utrobe isklijalo, dozrelo im sjeme.

Čujes li kako olakšana stenje,
ta njiva, rodilja, dok upija u njedra
opojni miris bulki plamenih?
Svaka joj brazda, smiraja žedna,
ka snu vodilja, do zrenja ponovnih.

Čujes li kako odzvanja vrijeme?

Rijeka riječi

Bez odtoka
međurječju
pohrlila
dva su toka.

Nit' svježinom
nit' bistrinom
izvorišta tek
silinom
u jedno se
prelomila
dva dotoka.

Sliv u slivu.
Jedno drugo
progutali
dva protoka.

Tuga

U paučini sakriven covjek,
zaklanja lice i nemirne ruke.
Uzdahom maglu u oku briše,
psovka na usnama,
stenje,
ne diše.
Molitva bezglasna;
božanstvu zov.
Ne proklinjati,
imati snage.
Sjećanju staviti
okov od svjetlosti.
Pamtiti lica i duše drage.
Jaki ne plaču – šapatom stenje.
Ako ne moraju - cjedi kroz zube.
Brazda na licu - znak da laže,
od svoje nemoći,
sebe i druge.

Ašik

Ne zamjeri drskoj misli
što se ote ispod skuta.
Pohitila huda, luda,
ispod jarma,
stida,
nâma,
pa zastala na po puta.

De mi zato priđi bliže
da te gledam, okom taknem.
Rukom ne smijem.
Zadrhtaće,
odaće me nehotice,
čim je iz svog krila maknem.

Nagni glavu da ti šapnem
samo dvje-tri što me more.
Glasno ne smijem.
Ima riječi što usahnu
kad se 'nako, nasumice,
ne odmjere i prozbore.

Pjesnikove riječi

Otvoriću za tebe svoje odaje,
predugo već zakovanih vrata,

Obećavao je...

A ti, molim te,
pazi sta nosiš u sebi
pri ulasku i oprezna budi
ako začuješ kidanje okova.

Za tebe ću uglačati svoj prag
do sjaja ćilibara i starog zlata.

Govorio je...

A ti, molim te,
zagazi preko njega bez mirisa
na znoj stranih mi ljudi
i prašine s davno pređenih drumova.

Pred tebe ću razastrijeti od sebe ćilim,
tkan u noćima bezglasnih otkucaja sata.

Šaputao je...

A ti, molim te,
zakorači stopalom čistim po njemu i
vrhovima prstiju dodirni šaru sto zudi
za smirajem u tvojim koracima šumova.

Let

Put papirnog zmaja boje maka,
veliki dječak okom juri,
u snove zanesen
pogledom bludi,
odgovor traži,
pita se,
čudi.
Kuda to vjetar uvjek žuri,
kada će zastati i predahnuti?
Jer, htio bi mu pod krilo se sviti,
ogrnut platnom tananih niti,
od sjedih vlasi izatkanih.
I opet, ko nekada,
prepustiti se zovu daljine gdje
borovi potajno, sutonom skriti,
krosnjama nježno nebo ljube,
poljupcima nezaboravnim.

Mogla bih te, nezasita, do u beskraj piti

Ne znajući ko sam,
ni pod kojim nebom jesam,
sa svog kraja daljine
tanane niti sunca si mi
sa kišom upleo u kosu.
Iz tebe se, u luku,
u moje pehare prazne tad
opojnih sokova izlio nektar,
a preko usana prelomljene kaplje,
prasnule vratrometom raskošnih boja.
S prvim te odmah poznadoh gutljajem
i grlom te suhim proticati pustih.
Slašću te žednog stadoh upijati
i vreli dotok osjetih kroz tijelo,
dok čulom tragača ushićeno biće,
u trenu jednom nasluti mi cijelo,
prostranstvo izvorišta,
beskrajnih dubina.

Mogla bih te, nezasita,
do u beskraj piti.

Oduvijek te bilo

Kojim imenom nazvati vrijeme
u kojem se dio tebe ne krije?
Da li postoji, je li ga bilo?
Ako i jeste, znano mi nije.
O tebi znamen - u meni svjetlo.
Tvoji se prohodi sa mojim stopili.
Od kamene staze bat odzvanja ehom.
Stopa tvojih tragovi u moje se slili.

O tebi misao - u meni rijeka.
Prelila se silna, donijela mi ploda.
Od bremena teška, nabujala bedra,
do vremena došla bolnoga poroda.

Imenom kojim nazvati prostor
gdje odjekom smoreno u tišini sniš?
Iz svih mojih čula van,
oduvijek te bilo.
Horizonti beskrajni ti.
U bezvremenu postojiš.

Želim se i ovdje, srdačno zahvaliti Moniki za njene sugestije.
Svaka joj je na mjestu bila.

vreli dotok osjetih kroz tijelo,
dok čulom tragača, ushićeno,
biće, u trenu jednom,
nasluti mi, cijelo,
prostranstvo izvorišta,
bezmjernih dubina.

?

...vreli dotok osjetih kroz tijelo,
dok čulom tragača ushićeno biće,
u trenu jednom nasluti mi
cijelo prostranstvo izvorišta,
nemjerljivih (nemjernih) dubina.

Bezmjernih ne ide, jer ako su bez mjerenja ne zna se kolika su , pa možda nisu duboka već plitka, što dezavuiše (odstranjuje, ne uvažava) ni riječ dubina.

Imaš puno zareza.
Kad je neko vičan čitati sa logičkom pauzom, on na mjestima gdje je stavljen zarez zastane. Ako bi to bio glas koji se čuje, dakle deklamacija (recitacija), onda bi bilo teško i sa semantikom ( značenjem) i sa logikom.
Upotrijebi zarez (zapetu): kod nabrajanja, kod umetnutog dijela za objasnjenje, te kod vokativa, kod obraćanja.

Da dodam da niko nije imun na ove probleme, jer je ponekad stanje duha, kod stvaranja, kod zidanja pjesme riječima, konfuzno u smislu pravopisa i gramatike. Tada ništa od toga nije važno osim zida.
Ja sebe isprobavam čitajući ili govoreći tekst naglas.
Onda primjetim da mi zarezi lome ritam, lome dikciju, stvaraju konfuznost . Tako i ispravljam.

Blagodarim na tvojim sugestijama Mrganjac. Uvazavajuci ih, nesto sam vec ispravila, ostavljajuci ipak, neke sklopove u prvobitnom i meni svojstvenom dozivljavanju cjelokupne pjesme.
"Cijelo" se odnosi na "bice", ne na "prostranstvo izvorista".
Prekobrojni i suvisni zarezi, eeee.. oni su prica za sebe. Dodje mi da slijedim Morskog i njegov stil, al' bojim se, mog'o bi me uzeti na zub zbog kopiranja.

Prelila se silna, donjela mi ploda.

trebalo bi donijela

Hvala River... ispravljeno.