EHO TISINE

XXX

Super.

Samira ima privatnu poruku.

Stazama divokoza

... a ti, Jusufe, utabaj ravnije staze
u mojim vijugama
jer vjera moja su krhke lađe
što lome se na hridima.
Moj Bože, slab je vid,
koliko puta još ću
u bare memle zaroniti,
i čeznuti za stazama divokoza?
Jer svaki oblikovan san
je tek prah polena
što se rasprši na prvom dašku
Ako je život san ...
...tko ga onda sniva?
Jusufe dobri,
upali kandilo svjetionika
na najvišoj hridi,
u vrletima vjere
sa stijene neoborive,
da stazama divokoza se budim

U danu stvaranja

JA sam pelin i med
i demiurga sat
mjeri mi vrijeme

na dnu vremena
odjeknu «JA»
odjek osta nijem

u gluho doba vrljam, srljam
po pustinji svojih môra
bez teže, bez uprišta

otvoreno treće oko
stravična ljepota
zvukom prigušen pad -
......i ništa

kuda sad?

na beskonačna putovanja
kroz daleke, nesagledive
unutarnje predjele

tražiti izvore, oaze, bunare,
veličanstvene palme snova
i na njima
samo jednu hurmu mira

Zelenog Hidra prizivati
u svojoj sjeni sjediti
i ne brinuti
kako dalje

...kao ljetni oblaci
čežnje mi prelaze preko glave…

usamljena
u svojoj koži
ja je ispunjavam

oko u oku
sa sobom
kroz sedam ogledala padam

kući se vraćam -

u veliko Plavo
sudnjeg dana
u danu stvaranja

Bar za jedan dan

Ja, žena.
Mjesečina na mojoj stazi
Opada,
nadolazi,
donosi oseku i plimu,
donosi mudrost
i neznanja tminu.

Sjećanja
čahure vremena
duboko u prsima
a život me
pluta dalje.

Kad smo skupa bili
ti i ja,
vasiona je plamtjela
svim bojama.
U sjeni tvoje duše
sjedila sam sićušna
i slušala vjetrove
na vratima tvog srca.

Da si ostavio
ključ u vratima iznutra,
znala bi ih umiriti
bar za jedan dan.

Između Lubavi i iskustva

Ja sam sve,
u svemu prisutna,
nikad postala
i nikad nestati neću –
šapućem si ja, Ljubav.

Ja nisam ništa
do zrnce praha,
produkt iluzije
i velikog pada –
rumorim ja, iskustvo.

Između Ljubavi i iskustva
teče rijeka mog života,
a čežnja za spoznajom
njen je nepresušni izvor.

Znakovi

Ti koji odčitaš moj kam možda si hodio do zveizda.
I vratio se jer tami
nema ništa do ponovo ti sam.
Človek mojže vidjeti ono tšto nije vidio,
tčuti ono tšto nije tčuo, okusiti ono tšto nije okusio,
biti tami gdi nije bio, al uvijek i svugdi samo sebe
može najti ili ne najti.
I da ostaviš kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo.*

To dijete sam zaboravila
negdje, na kamenim putevima
i lutah, zatupljenih čula
bolno ćuteći da sam ostavljena.

On je sve to predvidio
i ostavio mi znakove na putu,
oči da širim.

Čitajući znakove te
u prašini, na kamenu vrêlu
pronađoh opet dijete
gluho i slijepo, i s ranama na tijelu.

Stisnuh ga na grudi
i prepoznah tu sudbinu kletu-
u njegovim znacima svoj život hudi
i sebe u djetetu.

Sve je on predvidio,
moja stoljetna pročišćenja
u bolnom plamenu,
i ostavi mi eliksir iscjeljenja
na bogumilskom kamenu.


*Epitaf sa stećka kneza Nenca, 1094 godine

Bosanski hrastovi

Stameni, dični hrastovi,
ove zemlje pečati
a sad im korijenje čupaju
tragove zameću vjetrovi.

Tek pokoja mladica
krhkim žilama,
a zemlja tvrda, kamena,
britkim vjetrovima se otima.

Ovom zemljom samo još vrbe zelêne
i od žalosti grane povijaju
a vjetrovi olujni i vode nadošle
žile lome i raznose
u ruke naše.

Husimovci

Obruč brežuljaka
obgrlio dolinu
u kojoj
moje selo počiva

Sneno i letargično

A u duši se slilo
blaženstvo zagrljaja
i tjeskoba obruča

Tkalja

Dobro mi došao
Znalac svih puteva
Pobjednik svih ratova
Dugo sam umirala
U tami lutanja i bdijenja
Jer je odzvanjao stostruki eho
Mojih želja i htijenja
Sad na novom
Meni još neznanom putu
Neizvjesnosti i nade splet
Zamršene niti raspletom pletem
Dolaziš mi u susret
Raširenih ruku
Najdraži vodiću
Ti ćeš utaliti moju muku

nestrpljiva sam da saznam.
pričaj.
odakle dolaziš?
i koja znamenja nosiš?
_______ ... _______

«Čemu znamenja u svjetlosti?
Čuj, ja sam ti.

Moje ime je čežnja
što se u tebi budi
što te tjera i vodi,
što sjenu sluti.

Ja sam bol,
što peče i probada
u srce i grudi,
kad izgori nada.

Ja sam iskra u slutnji,
iz nasljeđa predaka,
iscjeljujem i budim
gdje je praznine boljka.

Ja sam uvijek tamo
gdje nedostatak izranja
da pročistim i odvojim
da liječim i napajam,
i opet spajam.

Kako? Zašto? Pitaš.
Dobro me slušaj.

Kada bi čovjek
u krugu svjetlosti stanovao,
da li bi znao da jeste
i uzrok svog bića spoznao?

Ja ću ti ukazati,
na sjene tvoje duše,
dopri do njih,
čelo i zemlja da se ljube.
Kroz prazninu, bol i tmuše
bez straha i žurbe.

Prodri u sjenu i spoznaj
odkuda potiče svjetlosti zrak.
Povjerenje i volja su ljestve
što na dole vode,
a oprost je, na gore, prvi korak.

Sidji u svoj pakao, u šaht
sa sedam moćnih ratnika
što u tebi drijemaju.
Probudi ih
neka u tebi djeluju
i dobit ćeš svaki rat.

Prvi je ljubav
Drugi je mudrost
Treći je volja
Četvrti je red
Peti je upornost
Šesti je strpljenje
A sedmi je milost».
_____ .... ______

Ja sam tkalja.

Na najvišoj ljestvi,
aurum oprosta,
vjenčanicu tkajem
od zlata čista.

Ljubavlju prožeta,
kroz žar cijelog bića,
pulsanje srca,
titraje snova i htijenja,
provlače se niti zlata.

Vjera je u meni nastanjena,
jer Sutra poznajem,
Jučer razumijem,
i oba toka sjedinjena
u tok tkanja
a s njim teče
i sedam znamenja.

Ljubav;
začetak života,
uzrok svih uzroka.

Mudrost;
iz ljubavi što potiče,
svjetlosna rijeka.

Volja;
što djela ljubavi
i mudrosti stvara.

Red;
snaga,
što stvaralaštva usavršava.

Upornost;
postojanost,
što konačnom ishodu vodi.

Strpljenje;
majka,
što milost rodi.

Milost;
svih znamenja kraljica,
na najvišoj ljestvi,
u aurumu oprosta
zlatna vjenčanica.

Evo, ovo je moja modificirana zbirka, sa novim redosljedom.

Izvinjavam se što ovim prouzrukujem dodatni rad, ali, ovim izmjenama će sadržaj cjelokupne zbirke dobiti na kvalitetu.

Samira, hvala - s tobom je zadovoljstvo surađivati.