Tek od nedavno je oprost predmet šireg istraživanja psihologa i terapeuta, od kada je, 1994 godine, američki psiholog Robert Enright osnovao institut za istraživanje u Madison / Visconsingu. U međuvremenu je do sada samo u Americi izvršeno preko pedeset studija sa zapanjujućim rezultatima. Ljudi, koji su u stanju oprostiti,imaju niži krvni pritisak i luče daleko manje stres hormone kortizol. Oprost se mnogostruko pozitivno odražava na zdravlje. Ko je u stanju oprostiti, manje se snosi sa kroničnim oboljenjima kičme i sa depresijama. Nasuprot tome, ko nije u stanju oprostiti i teret uvrede nosi u sebi, lako podliježe oboljenjima srca, glavobolji, nesanici, problemima želuca i probavnog trakta, kičme i žuči.
Iako svjesni da osjećaj uvrede i nanesene nepravde dovodi do teških oboljenja, velika većina ljudi ipak nije u stanju da se ozbiljno pozabavi procesom oprosta. Razlozi za to su višestruki. Kod mnogih je ponos prepreka za oprost. Neki su opet ubjeđenja da oprost opravdava nanešenu nepravdu i djelo počinioca. Zatim, strah da bi se u slučaju oprosta povreda ponovila. Uz sve to, ni najmanje nije lako osjećaj gorčine, na koji se u toku vremena povrijeđena osoba navikla, otustiti i otvoriti prostor za nove osjećaje. Utopljena u osjećaju gorčine, povrijeđena osoba u svom pamćenju projicira unutarnji film događaja u kojem je umro jedan dio nje i svaki put kad taj film zaživi, zaživi i osjećaj bola koji joj, u doslovnom smislu riječi, sisa životnu energiju. Mnogi ljudi su se do te mjere saživjeli sa sovjim unutarnjim sekvencama, da su one postale njihova svakodnevnica a često i osnvni predmet komunikacije. Nažalost, ovo pamćenje i unutarnjim filmom uporno «njegovani» osjećaj gorčine ne samo da razdire životnu energiju povrijeđenog, već ga čini tvrdim i umanjuje njegov senzibilitet i osjećaj milosti. Tada povrijeđeni tendira da osuđuje druge, naročito one koji u njegovim očima izražavaju iste osobine koje je posjedovao njegov «počinioc» Tako drugi postaju objekt mržnje povrijeđenog, iako takve osjećaje u biti ničim nisu prouzrokovali (bar ne djelom). Jer je u takvom slučaju uzrok mržnje samo sjećanje na traumatske događaje za koje je povrijeđeni vezan. Utonuo u osjećajima gorčine, povrijeđeni nesvjesno drugima nanosi iste iste povrede i od žrtve postaje počinioc.
Jedini izlaz iz ovog đavoljeg kruga je oprost. Ali, oprostiti nije lako. Jer osjećaj povrede i bola su često toliko snažni da ih nije moguće jednostavno potisnuti ili zaboraviti. To nije samo pitanje dobre volje. Oprost je jedan kompleksan proces rada na sebi. Jer, pored nanešene povrede od strane počinioca, žrtva je često opterećena i osjećajem krivnje i srama – što joj oduzima vitalnost i životnu radost. Ovo je najčešće slučaj kod žrtve silovanja.
Silovana osoba potiskuje osjećaje, jer samo tako je u stanju preživjeti, često i višestruko silovanje. Žrtva silovanja najčešće sebi gradi predstavu da ona sama nije prisutna, već «samo njeno tijelo». Ovaj intimni, unutarnji rascjep prisutan je do kraja života. Ove osobe ostaju tokom cijelog svog života u ulozi promatrača i nisu u stanju da opet uzmu aktivnu ulogu u svom životu, već pasivno trpe život.
Terapeutski rad sa žrtvom silovanja iziskuje ogroman napor da je prvenstveno oslobodi njenih samouništavajućih osjećaja. Jer ona mora traumatu događaja, sa svim razarajućim osjećajima, još jednom svjesno preživjeti. Pri tom mora sebi još jednom dozvoliti i ogorčenje, i bol i bijes, a ne ostaviti prostor osjećajima srama i krivnje. Ona mora shvatiti da je žrtva a ne sukrivac ili suučesnik, jer samo takvo poimanje će je osposobiti da napusti poziciju pasivnog promatrača, opterećenog destruktivnim osjećajima krivnje i srama. Taj nivo, kad žrtva napusti poziciju promatrača i aktivno i samosvjesno kroji svoju svakodnevnicu, je uspjeh koji zaslužuju najviše poštovanje. Jer za to je neophodna hrabrost i napor. U istoj mjeri, u kojoj to žrtvi korak po korak uspijeva, u stanju je da čak i počinioca gleda drugim očima. U stanju je da u njemu vidi ljudsko i time razvije sposobnost da prevaziđe svoju vezanost za njegovu lošu, demonsku i razarajuću stranu. Sve ovo olakšava čin oprosta a potom i potpuno otpuštanje traume.
Ljudi, koji prođu kroz ove procese, razviju zadivljujuće sposobnosti. Oni su u stanju da u odnosu prema ljudima i svijetu uspostave prisnost ili distancu – prema potrebi. Za takav odnos neophodan je izvjestan unutarnji rad na sebi. Ako je taj rad jednom učinjen, ova sposobnost ostaje zauvijek. Gledano sa distance, svaka mržnja postaje manja, kadkad čak i beznačajna, i svaki počinioc dobiva i druge crte svog karaktera čime se otvara mogućnost da se izraze i pozitivni aspekti. Sposobnost, emotivno se odvezati od odnosa i sam odnos promatrati sa distance je karakteristika koja višestruko olakšava da se savladaju izazovi života.
Ako žrtvi uspije da u odnosu prema počiniocu uspostavi distancu, onda je žrtva učinila odlučujući korak prema oprostu. Jer do tada je počinioc bio jedina osoba prema kojoj distanca nije bila moguća. Osjećaji bola i straha prinudno vežu za osobu koja je uzrok tih osjećaja, kao što i osjećaji mržnje vežu za osobu koja je objekt mržnje. U toj vezanosti je i razlog zašto počinioc ima veliku moć nad žrtvom. Što je distanca prema počiniocu veća, to i njegova moć nad žrtvom opada i to je također jedan od bitnih elemenata iscjeljenja u toku procesa oprosta.
Proces oprosta je dug i mukotrpan proces koji iziskiva unutarnja previranja i borbu. Ali, da bi se taj proces uopće mogao pokrenutu, mora postojati čvrsta odluka da se zaista želi i hoće oprostiti. Velika većina ljudi je u zabludi sa predpostavkom da oprostu mora predhoditi pokajanje počinioca. Njihov povrijeđeni ego kreira predstave kako počinioc sa suzama kajanja i klečući moli za oprost i da je jedino u tim okolnostima oprost moguć. Ali nažalost, ove predstave povrijeđenog ega nemaju ništa sa realnošću. U najčešćim slučajevima počinioc na razne načine pokušava opravdati svoje djelo. Međutim, kod stvarnog oprosta se i ne radi o počiniocu i njegovu djelu, već o nama samima. O ličnoj unutarnjoj transformaciji koja mijenja samu našu prirodu. Ta nova priroda je pročišćena od osjećaja gorčine, ljutnje, bijesa, straha i bola, tako da je jedina moguća opcija oprost. U novoj prirodi naše srce i istinsko biće je slobodno i milosrdno da smo u stanju bez napora oprostiti. Počinioc u ovom procesu i nema nikakav udio.
Tema oprost je odvelikog značaja za cijelo čovječanstvo. Jer svako od nas je manje ili više vezan osjećajimagorčine, bola i straha za neki traumatskidogađaj i osobu koja je uzrok tetraume. A vezani ne možemo ići. Ka istinskoj slobodi.
Naslov komentara: MOĆ OPROSTA 
Tue Sep 09, 2008 8:22 am
