Radjanje

Blokada uma

Misli,
opet nabujale
pod kožu se uvlače.
Sa sobom donose
neupitno dvoumljenje
i kristalne sumnje,
destruktivne odluke.

Istrajne,
kao kiše jesenje,
sive i hladne,
ponekad prozračne
i samoubive.
Kao kiše
što spiraju
struhle ostatke
današnjice
i uporno pokušavaju
da poprave,
obnove.

Sumnje se rađaju,
dušu na probu stavljaju,
spotiču se i prevrću,
ali se opet dižu
i jačinom grmljavine
pred sobom ruše i mrve,
pa smrvljeno zakopaju,
utabaju,
i obrišu.



Dvoumljenje od mene pravi
dvoglavu spodobu,
sa jedne strane sigurnu,
sa druge, nesigurnu.
U istom momentu
malu i veliku,
sretnu i nesretnu,
upamćenu
i zaboravljenu.

A onda dolaze strahovi,
što kamen u prah pretvaraju,
kožu na tijelu rastežu
i ponovo je skupljaju.
Zatim, vid rastapaju
u slanu tekućinu,
koju progutaju
i opet na pod ispljunu.

Tada na scenu stupa
mračna blokada uma,
kao tamna zavjesa
sve prevrće i pretresa.
Pa se zatalasa
i tijelo uzburkava,
žile užari,
slijepoočnice
razdvoji,
tjelo prelomi,
pa ga opet spoji.

Rađanje

Gdje pronađoh smjelost
pa tužnom ispih tugu?
Gdje je ležala hrabrost
dok sam bolesnom na rane
privijala vječnost?

Dok sam srce slomljeno krpila
rukama drhtavim komade kupila,
daleka sudbina u noći je svjetlila
iz zvijezda se ponovo radjala.
Zvijezde su tada u utrobi nosile
sudbe sto snove su kosile
i divlja polja snova krotile
i potoke života premostile.

Gdje pronađoh drskost
pa dan u dahu progutah?
Gdje je ležala odvažnost
dok sam o sebi pjevala
i prizivala tromu privlačnost?

Dok sam sebi o sebi pjevala
mutna voda uma se bistrila
i jedna kometa se strmoglavo spustila,
užarenu rupu pod nogama pravila.
Dok sam sebe u stihu tražila,
pjesma se u vatri pržila
i užarenim se olovom kalila
dok nije na povr[inu izbila.



Gdje prohađoh smjelost
da boje okom zarobim?
Gdje je spavala ustajalost
dok sam sa sebe skidala
životnu prolaznost?

Iz mraka se tada pojavila
iskra i oko mene se savila,
toplinom tijelo mi grijala
u sebi oblak leptira gajila.
I noći mukloj se suprostavila
svjetlosne staze sadila,
iz plemena sebe porađala
dok mi je pred lice izlazila.

Tvoj san
Dok sanjam tvoj san
Čekam zapletena na pragu između
Jave šarene i sna sivog.
Čekam lađe nebeske
Da se pred nogama mojim usidre
I ponesu snove u svitanje.
U snu tvom lomim se
Između sebe i tebe,
Sastavljena tankom žicom,
Svilenom niti požude
Ukoričene ispod srca.
Dok pohotno tvoj san sanjam
Proždirem očima pejzaže
Pronikle iz uspomena zatrpanih
U podsvjest prašnjavu.
Trudim se da upamtim
Šta sam u tvom snu vidjela
I tako da doprem do tebe
Da dodirnem tvoja jedra.
Niz vrpcu koja sidro drži
Spuštam se do dna tvojih java.
Trpim vatru koja prži
Izbjegla na javu iz snova.

Kada

Kada se kiša
na moje ruke spusti
umit ću lice prljavo
nebeskim suzama gustim.
Iz kamena kada cvijet
vrisne pri porodu svom,
ja naslonit ću uz njega
svjetli obraz moj.
Iz vode kada izroni
duboka tajna svjetlosti,
pokoru ću uciniti
stvoritelju krepkosti.
Koljena moja kada porazi
mehka mahovina oholosti,
ja cu klečati da oholost
zaslijepim trepavicama svojim.
Kada glava uzarena od misli
zanjiše se tromo preko ramena,
ja ću tada progledati i vidjeti
da svijet je samo sjena.

Buđenje riječi

Da se
riječi
probude,
iz sna
isplove.
Da donesu
plodove
i sarene
darove.
Da idu u
pohode,
pjesmu da
oplode.
Da pjesme
zaplove
niz sunčeve
obode
i da
zarobe
mjesečeve
ode.
Da pjesme
uplove
pod dugine
lukove
i da
rode
najljepse
stihove.

Igra kapi
Skoncentriši se
Na jednu kap.
Gledaj je dugo
Bez treptanja.
I onda zažmiri
I dopusti
Da svijet oko tebe
Iz te kapi
Se rađa.
Šta li ćeš vidjeti?
Šta će to tvoje oči
Stvoriti?
Kakve melodije
Pod ovim nebom
Tvoji kapci
Skrivaju?

Šta li ćeš vidjeti?
Kakve prolaze
Skovat’ će tvoje misli?
Za odgovore ne treba
Puno,
Samo jedna kap
Koju ćeš gledati.

Tkanje

Uz prvo gašenje zvijezda
Kada hladan znoj
Sobu napuni jezom
Sklanjaju se sjene.
Sa zidova pogledi
Dozivaju prašinu
Priljepljenu za sijalicu.
Kroz zeleno platno
Na prozoru
Probija se Sunce.
Traži rupe napravljene
Žarom cigarete.
Po ćilimu muhe
Krila prostiru.
Fleke na zgužvanom rublju
Nehajno bačenom
Šute o nemarnosti posjetitelja.
Iskrivljeni okvir ogledala
Kao šteka željeznih
Kapija,
Gleda tužno u zagubljenu
Ljepotu.
I nikoga nema.
Ko će osmjehom
Zaustaviti
Vremensko
Tkanje?

Bez povratka

Kada u oku
Razbjesnim oluju.
Drahtat’ će ono
Što u njemu
Zarobljeno osta.
I kad riječi
Zastanu u grlu
Nema povratka
Na početak stvaranja.
Razbijam barijere
Pomičem granice
Vidljive
I nevidljive.
I ništa više
Zaustavit’ neće
Srdžbu moju
Nad nepravdom
Što smo je na koži
Osjetili.

Za nas, kroz nas

E, sad zatri mjesta
Utabaj puteve
Vještom rukom
Po mapama crtane.
Zapali riječi
Spali stihove
Neka sagore
Poraženi lampioni.
Fenjeri od zlata
Puni paučine
I masni od
Crnog ulja.
Zidovi koji slušaše
Zivotne arije
I debele knjige
Prašinom popuniše.
Ćilimi teški
Od prljavštine
Koju donose nenadani gosti
I isflekani
Ustajalim
Sirćetom što iscuri
Kroz nečije
Prste.
Jastuci i posetelje
Zgužvani
Tjelom onoga koji
Je tu zadnji konačio.
Stolice uglacane
Toplotom tijela
Koja umorna na njih
Posjedaše.
Praznina između
Debelih bedema
Svjedoci o prolaznosti
Civilizacija.

Krvnik

Mozda ću jednom moći
krvnika u oči pogledati.
Ruke krvave mu vezati,
srce iščupati
i gorku pobjedu
oplakati