OKAN

Okan

Došao je pravo iz kosmičke
Maternice
Nabasao Otud u sunčev čopor
Ogrnuo se zemaljskim krvotokom
Udahnuo i vrisnuo glasom
Punim propovijedi
O majčinoj utrobi

Njegovu religiju odmah su prihvatili
Suncokreti
Klanjali mu se i za njim okretali
Osjetili su u njemu mirise
Reinkarniranih rođaka

Njegove oči bile su, kao i svačije,
Iz Galerije nebeske bižuterije
ali, vele, ipak posebne
od svih zelenije i krupnije

Okan ga prozvaše
Ostalih osmero, pet braće i tri sestre
Iako je bio njihova deveta briga
U kući ćerpićari
Jer nije puzao rukama i nogama
Već pogledom u očima

E sad, nije da je njegovim rođenjem
Stalo vrijeme
U međuprostoru i međuvremenu
Niti je došlo do pobune kosmičkih sila i vjetrova
Ali se nešto zakoprcalo u ljudskim lubanjama
Pri susretu sa njegovim očima

Nije donio ni najavu
Odumiranja generacija zla
Ni formulu vječite sreće
Ali nešto je vrilo u njegovim očima
I pojilo one sa oštećenim životima

Vele da je ovaj život čistilšte
Pod santom neba
U haosu vladavine ljudi
A Okan je bio Nada
Ako je ljudsko oko moć
Dio snage Njegove
Kojom se i do Izvora dopire

A kad je iz beške prohodao
Dan se nije zatresao
Već zapjevao sa stotine munara
A na bijeli nišan njegovog
Dalekog dobrog predaka
Sletjela je lasta dugorepa
I po njemu dugo plesala…

***
Otac diže hrastove ruke nebu
Prouči dovu nišanu
Zahvali na suncu
I zemlji na hljebu
Okan zakorači preko praga
Zelenilom očiju uokviri sve do Drine
Što se vjekovima u Crnu žuč ulijeva
Zapjenjena i nijema od krikova istine

Dan je bio težak ko nebesko đule
Što je slivalo rastaljene kose
U slonovsku memoriju
Očiju što između zemlje i neba
Prve korake teturaju

Umjesto da se nasmješi djetetu
Otac se isprsi ko sunce na nebu
Grubom nježnošću pogleda
Zagrli svoju devetu brigu
I ode iza brda

”Neka, stićiće i deveto svoju nafaku
Po Božijoj zapovjesti
Ako se ljudi ne miješaju”
Reče ljutom surivuku
Prije nego ga pokosi

Iz kukuruzišta prhnu lepet krila
Majka ne umjede spustiti oklagiju
Na siniju
Nisu se dvije grlice uplašile strašila
Dobro je vidjela s prozora
Ureske mesa u njihovim očima
I sjaj handžara

Djeco moja, Omere, Hasane,
Vasvija… Okane…!!!
Dozivala ih u sebi - iz sebe
Sa krvave sinije
Dok je kuća plamtila
I ovce ispod Kleka blejale

Plamen joj proguta brigu u dušniku
Kosmate sjene pokupiše maslo i jaja
I odoše pod tovarom graha i grijeha
Drugom selu da sudbine trguju

Al Onaj što vidi sve
Dade zelenim očima da zapamte
Dugo su u prazninu umotane
Za sjenkama iz ćumeza gledale…

***
Kad se planina od oca vratila
U hrastovoj kori suza proklija
Dim zgarišta oči mu uždi
Za sjenkama se raskrili
Brzinom svjetlosti
Nikad ga dječiji vid
Više ne stiže

U fetus sklupčana
U slamu uvijena
Nađoše Okana

Dođe daidža Jusuf
Mrk i prijek ko Klek
Okan se nije dao otrgnut
Od njegovih čakšira
Kolos se sage
I odmah prepozna Snagu Izvora
U zelnim očima

***
Ni čovjek ni dijete
Tri godine nisu imali riječi
Muk, muka i molitva
Praznina među svijetovima
Granice oštre pod naponom gromova

Nakon godina kod roda
Prve Riječi njegove
Nisu bile čovječije
Niti od svijeta ovoga
Ni s ove strane primozga

Zatečenima se činilo
I kao Zov i Poruka i Blagoslov
Nikad u selu Kamenici
Od nečijeg glasa
Ljudi nisu osjetili veće miline
Kao od ajeta
Hafiza od četiri godine

Onaj što spušta zna
Zašto mu dade oči, glas
I vrline

I ne pitaj dalje
Ograđeni smo u granice

Njegove oči svaki se dan susreću
Ali se od blizine ne vide
Svaki dan rušenje neba podupire
Njegov glas
Ali se od siline ne čuje

Dobro bi bilo u svoje oči
Zaviriti
Iz petnih žila glas čuti
I istisnuti
Prije nego Sunce
Izađe sa zapada.

Enes Topalovic