Neimari

Rijec je odgovor na sva pitanja!
 
HomeLoginRegistracija

Share
 

 Udes pjesnika

Go down 
AutorPoruka
Breza
Admin


Female Broj komentara : 513
Registration date : 2007-11-04

Udes pjesnika Empty
KomentarNaslov komentara: Udes pjesnika   Udes pjesnika Icon_minitimeSun Jan 13, 2008 11:15 am

Miroslav Đurović

Udes pjesnika (II)

Koliko pjesnik može da utiče na svoju sudbinu? Stvara li je on, ili mu je drugi određuju, on je samo prima ili odbacuje? Malo ili nimalo pjesnik utiče na svoju sudbinu. I njegov život određen je rođenjem, istorijom, geografijom, ekonomijom, kulturom, rodbinom, vremenom... Ali i pjesnicima, starim i mrtvim, savremenicima, dragim i onim drugim. Ako žive možete i ne možete da birate, mrtve pjesnike možete. Tako nastaje vaša pjesnička porodica, koja počinje da uslovljava i određuje i vaš život. Da li bi ovu djevojku volio Majakovski, da je na tvojem mjestu, bi li to piće pio Prešern, što bi u toj situaciji učinio Endre Adi, što bi na to rekao Njegoš, kako bi se pjesnički izrazio Volt Vitmen? Živite dvostruki, trostruki život, ni fizički ni intelektualno nijeste sami. Ali u toj porodici, u tom trenutku, na tom prostoru, morate imati svoj glas, svoju boju glasa, svoje riječi, svoj ritam, svoje ćutanje. Bivate ili ne bivate pjesnikom.

Kad već ne određujete sopstvenu sudbinu, možete još da je izazivate. Na taj način, negativno utičete na nju, rađaju se sukobi sa životom, koje, naravno, plaćate skupo, ali koji postaju inspiracija i građa vaše poezije. Da ne biste bili samo član pjesničkog hora, morate imati, ne samo drukčiju pjesničku sabraću, ne samo svoga oca i majku, svoj dom, rijeku i groblja, svoju ljubav i svoju pisaću mašinu, morate imati i svoj, a to znači drukčiji život. Jer, ćete, inače, biti pjesnik lažov. Ako nije rat, ili bolest, ili nešto drugo izuzetno, činite nešto od života, koji je građa za pjesmu.

Izrazito senzibilna bića, iracionalne prirode, pjesnici znatno snažnije i dublje doživljavaju život. Za njih je sve uvećano za snagu doživljaja. U tom smislu, oni su nenormalni ljudi. Rijeka je za njih more, mjesečina nešto nestvarno, šapat lišća ¬ zbor davnih ljudi i vremena, opija ih i sami miris vina, poljubac ljubljene žene ostavlja neizlječive opekotine. Udišući vazduh, udišu bezbroj treperenja. Skuplja se energija koja teži eksploziji. Energija se rasprskava u riječi. U tom procesu, eksplozija troši samog pjesnika, njegove nerve, razara tkiva, ubrzava procese prolaznosti i starenja. Često, ne uspijeva da se oslobodi stihom, i ubija pjesnika. Pjesma postaje bumerang. Ona je do tog trenutka bila sav smisao postojanja, sada se pretvara u besmisao. Razlog života, biva razlogom umiranja.

Pitanje je, je li pjesma sreća ili nesreća, ljepota ili kob, ideal kome treba težiti ili crni đavo od kojeg treba bježati? Postaju li pjesnici srećnici ili ukletnici, ljudi bliski savršenstvu ili demoni, mudraci ili ludaci? Poezija je i jedno i drugo, i treće, pjesnici su sve to zajedno. Pjesnici su zbir krajnosti. Oni su organizmi koji životnu građu „prerađuju” u pjesmu. Kao takvi, neotporni i nenormalni, deformisani i grješni. Sve što čine, čine radi pjesme. Za drugo su slijepi i gluhi, sve im je sporedno, osim pjesme.

Istorija literature, krcata je primjerima neobičnih i ukletih pjesničkih sudbina. Svoje življenje pjesme i za pjesmu, plaćali su bolom i najskupljom cijenom. Koliko ih je završilo na strelištima, na bojnim poljima, na vješalima, od sopstvene ruke, u bijedi, poniženju, najrazličitijim mukama, u tamnicama, u progonstvu, u tuđini, u zaboravu, u omrazi, u sibirima, u bolestima, pod točkovima vozova, u talasima mora, od grčke pjesnikinje Sapfo, do Lorke i Jesenjina, od Bajrona, do Majakovskog i Gorana, od Šelija do Miljkovića.

nastavit ce se...
Na vrh Go down
Breza
Admin


Female Broj komentara : 513
Registration date : 2007-11-04

Udes pjesnika Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Udes pjesnika   Udes pjesnika Icon_minitimeMon Jan 14, 2008 7:38 pm

Savremeni pjesnik ima još manje šansi da prevlada vječni pjesnikov udes. U svijetu tehnike, kada poezija postaje profesija i zanat, pjesnik još teže može da uredi život, da ga sebi podredi, da ga živi, da mu se prilagodi. Naizgled paradoksalno, pjesma je danas čovjeku potrebnija nego ikad, da ga vrati sebi, da ga humanizuje, da ga vrati majci zemlji, da ga oslobodi, da mu život osmisli. Da, poezija je nasušna, a pjesnik postaje suvišan. Nekada izabranik i miljenik ljudi, izgubio je povlašćeno mjesto u društvu. Ugrozili su ga mas­mediji, zvijezde i zvjezdice, od onih estradnih do fudbalskih. Još se samo naivni pitaju što će reći pjesnik. Doduše, i njegov glas odjekne sa tribina, ali se brzo gubi. Pravi pjesnik, zaglušen je od lažnih pjesnika, samoreklamera, od pjevačica i političara. Još samo naučniku može da pozavidi, jer je ovaj još zaboravljeniji.

Knjiga kao najsigurniji oblik pjesnikvoog komuniciranja sa ljudima, pala je na dva slova. Otuđen, zakovitlan vrtoglavim tempom savremenog života, čovjek ima sve manje vremena da bude sa knjigom i sa samim sobom. Idući linijom manjeg otpora, sklon konformizmu, on se radije prepušta lakšim umjetničkim žanrovima i prijemom informacija i umjetničkih kreacija putem novina, televizije, radija, koncerata, pozrišnih predstava, izložbi. Polje dejstva knjige postalo je suženo. Ona je skupa, skoro luksuzna roba, tiraži su mali, biblioteke bez novca, papir preskup.

Ko će više čitati Rat i mir ili Ilijadu, osim marljivih studenata, samih pisaca, istoričara literature i ispisnika? Možda će vrijeme knjige opet doći, kada čovjek udari glavom o zid besmisla. Jer jedino pravo mjesto pjesme jeste među koricama knjige. Jedini siguran put primanja poezije, jeste čitanje knjige i druženje sa njom. Svi drugi putevi su manifestacioni, reklamni, sporedni. Poezija traži tišinu i samoću.

Što pjesnik današnjice ima i može da kaže čovjeku. Može li da mu pomogne, da mu otkrije vidike, da mu olakša svakodnevne muke i brige, da ga liječi, da ga osnaži, oslobodi? Da može, reći ćete, on bi samom sebi pomogao. Da, sebi ne može (i ne želi) da pomogne, jer sam ja izabrao sudbinu ukletnika, (i ona njega). Poezija nema recepata ni rješenja za ljudske muke. Ali poezija je ona vječna vatra koja grije njedra (i dušu), koja utiče na ritam srca i tok krvi, poezija je uranijum, čija energija zrači u čovjeku, pomaže mu da ne padne, da ne izgubi ljudskost, da se ne raščovječi, da ne izgubi ljudsko srce. Ne utiče samo organska boleset na čovjekov duh, nego i obrnuto, još više, duh može i da razboli i da ozdravi ljudski organizam. A taj duh sažet je u riječima, koje raspoređene ovako ili onako tvore tkivo pjesme. U moždanim ćelijama, u vlaknima od kojih su sačinjeni mišići srca, čak u koži, na jagodicama prstiju, kojima milujemo draga bića, zbiva se alhemija sjedinjavanja i stapanja poezije sa čovjekovim tijelom. Pjesnik je, znači, onaj čije je čitavo biće prožeto duhom i aurom pjesme, onaj koji pjesme udiše i izdiše, koji pjesme živi. Opet, pjesnik nije božansko biće, ni čovjek osobena kova, ali je drugačiji, jer je pjesnik. Nije samo on stvorio pjesmu. I ona je oblikovala i stvorila (a često i razorila) pjesnika. U istinskih pjesnika, pjesma i pjesnik jesu jedno. I pjesnik ne može postupati po drugome već jedino po zakonitostima i sudbinskim odrednicama poezije.

Odštampana „mrtvim” slovima, pjesma, u dodiru sa ljudskim očima, emituje onaj jedinstveni fluid koji u čovjeku ukreše osjećanje i probudi neslućenu ili uspavanu misao, a osjećanja i misli uslovljavaju praksu i mijenjaju svijet. Mrtva slova pjesme, kao iz zemlje iskopani stari mač, zablistaju novim sjajem, sijeku i grade. Mrtva slova pjesme stvaraju oluje revolucije, ljubavi, osvete, oslobađaju ljude i narode, žive.
...............
nastavak slijedi
Na vrh Go down
 
Udes pjesnika
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Neimari :: Između ostalog... :: Neka riječ riječ otvara-
Idi na: