Neimari

Rijec je odgovor na sva pitanja!
 
HomeLoginRegistracija

Share
 

 Organizovana anarhija

Go down 
AutorPoruka
Breza
Admin


Female Broj komentara : 513
Registration date : 2007-11-04

Organizovana anarhija Empty
KomentarNaslov komentara: Organizovana anarhija   Organizovana anarhija Icon_minitimeSun Jan 13, 2008 11:10 am

PAKLENI DŽENNET

Kada samo pomislim, dragi moj ,profesore, da ja, u stvari, još ništa nisam ni naučio.
Kako možeš tako nešto i pretpostaviti, mladiću moj?- odjekuju damarima mojim riječi
umornog starca što mentorom mojim jeste- alter ega..
Znam da ništa ne znam, profo! Da pojednostavim: Niste li me uvijek učili da ne činim
zlo? Jeste. Niste li mi uvijek govorili da budem samosvjesno biće koje nikada i nigdje ne smije
ići preko leševa? Jeste. Niste li mi naglašavali da je svako dobar dok se ne dokaže suprotno?
Jeste.
Dobro, čuo sam tvoje tirade, ali šta one znače?- čujem riječi što duboko odslikavaju um
čovjeka koji je protekle četrdeset i dvije godine moga studija svo svoje znanje usmjerio ka
stvaranju čovjeka u meni.
Šta znače? Kako, šta znače? U proteklih dvanaest mjeseci pune su novine napisa o
dobrim djelima ničim izazvanim do pukom željom da pomognem onima kojima je ta pomoć
potrebna. Da pojasnim.
Ljeta gospodnjeg 2001., prijatelji iz Holandije mi se obratiše sa željom da pomognu
djeci Srednjobosanskog kantona. I bijaše tako. Paket igračaka i raznovrsnih šarolikosti dodje u
sva obdaništa/vrtiće tih prostora. Istovremeno, po prvi puta od kada postoji, Pedijatrijski odjel
Travničke bolnice dobio je lijekove (vrijednosti od 10.000 DEM) po vlastitoj želji, sa rokom
trajanja čak do 2005.g. Netom iza toga, na samom izdisaju najtoplijeg godišnjeg doba, odvedoh
u Francusku, o svom trošku (pardon, od prodaje moje knjige novci se stvoriše- 16.000 DEM),
petnaestoro bosanskohercegovačke siročadi u motel iznad olimpijskog Grenobla, u Lars en
Vercors. Ostalo je sve historija/historija/povijest…
Nastavljam dalje, moj profesore, jer vidim da Vas zanima suština priče. Na samoj
«sredini» jeseni, početkom studenog/novembra iste godine, uz pomoć mojih prijatelja iz
Francuske, tačnije Albertvilla (čudno, i to je Olimpijski grad), Pedijatrijski odjel iz Travnika
ponovo postade' bogatiji za jedan ultrazvuk aparat vrijedan 300.000 DEM kao i odredjeni broj
medicinskih pomagala. Da bi, drugoga , Anno Domini 2002., uspio, uz pomoć moga prijatelja
iz Luxemburga, obezbijediti 120.000 Eura za liječenje i transplataciju koštane srži za malog
dječaka, oboljelog od najtežeg oblika leukemije, iz sela Mosor kod Travnika na klinici u Beču
(Austrija). Čak i avion poslaše po njega.
I to nije sve, jer u pismu što stiže mi na adresu dvanaestog dana navedenog mjeseca,
nepoznata zahvalna mještanka sela Mosor napisa: «…želim da znate da svaki put kada se
spomene Vaše ime u meni se pokrene neki nepoznat osjećaj kroz cijelo tijelo. Sva nekako
zatreperim pri saznanju da stvarno postoje ljudi kao Vi, a ne samo oni što žele javno da budu,
a nisu spremni učiniti ništa od čega nemaju ama bar malo koristi, bilo da su to političari,
imami, javne ličnosti, itd. Voljela bih da jednom dodjete u naše malo mjesto, možda poslije
povratka malog Sameda sa liječenja, te nam ukažete na značaj pomoganja drugima bez ljudske
nagrade…»
I, znate li šta sada znače one Vaše riječi, dragi moj profesore? Naravno, da ne znate, i
oprostite na izrazu- isparih, profesore! .
Metodološko pojašnjenje je slijedeće:
a) opterećeni sopstvenim problemima, mali broj pravednika jeste svjestan ovih aktivnosti,
ali ne poduzima ništa da krene tim putem;
b) većina sitnih gramzivih stvorova što sebe ljudima zovu mi se smije iza ledja, šapćući:
«E, levata, a ništa sebi nije uzeo…?!;
c) dok drugi, nemoćni da čak i to kažu, od zavisti pucaju.

Dobro, I….? Šta, I? Kako objasniti samome sebi da je sve blowing in the wind u
pokušaju jednog malog čovjeka kao ja, dragi moj profesore, da primjerom ukaže na potrebu
činjenja dobra. Ne mesijanstva! Ne, mesijanstva, profesore, već samo činjenja dobra.
Studente moj, kada ćeš konačno shvatiti da činjenje dobra će dobro dati.
Samo kada, samo kada…?- čujem potmulo stenjanje iz sopstvenog grla.
E, za tako nešto se mora sačekati. Strpljenja i sabura. Strpljenja i sabura…
Godine prolaze i ja više nemam snage čekati, čekati i čekati. Zbog čega bijelo nije bijelo?
Zbog čega crno nije crno?
Filozofiji ovdje nema mjesta, studente moj. Ovo je Bosna i Hercegovina. Prokleto
džehenemski prostor omedjen planinama krvi. Tvoj pokušaj je samo kap u čaši trajanja.
Napuniće se jednog dana. I tada ćemo je svu ispiti do dna. Sretni.
Naravno, dragi moj profo, a tada ja već neću biti živ…Ili mi se samo tako čini?

Sabahudin Hadžialić
“MOST” broj 148 (59) mart/ožujak 2002.g.
Na vrh Go down
 
Organizovana anarhija
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Neimari :: Između ostalog... :: Neka riječ riječ otvara-
Idi na: