Muzika i spiritualnost

Već duže vremena se bavim ovom temom. I svaki put kad nešto vezano za tu temu čitam, a naročito kad aktivno slušam muziku koja harmonizira suptilna tijela i energetski sustav, osjećam prisutnost duha i jednu vrstu blaženstva, uzvišenosti - u biti, mislim da ne postoje pojmovi koji tačno mogu izraziti ta osjećanja. Zbog tih osjećanja i želje da bar nešto od toga približim i drugima, pišem knjigu (više knjižicu, svesku od 60 - 80 stranica) na ovu temu koja će izići početkom iduće (2008) godine. A do tada, postirat ću nekoliko kratkih odlomaka na ovom topiku. Mislim da tema ne odgovara posve ovom podforumu (Krhke riječi - moćne riječi), ali, svakako daleko manje se može svrstati u podforum muzika, ali, mislim da su čitaoci koji zavraćaju na ovaj forum dobri receptori za ovakvu tematiku. Možda administratorka bude voljna pa otvori jedan podforum "spiritualnost i mudrost" (dakle, ne religija i filozofija, već nova, gnostička i ezoterična usmjerenja koja ujedinjuju a ne razdvajaju).
Na radost čitanja,
vaša Samira

Inspiracija

U toku vremenskih epoha i u različitim svjetskim kulturama, i muzika se izražavala u različitim formama. Ona se može označiti kao jezik duše kojim se objavljuje čovjek kao posljedica impulsa koji dopiru iz dva različita svijeta: svijet božanskog i svijet ovozemaljskog. Muzika je posljedica napona između realnog i idealnog – čežnja da se prevaziđe granica koju utjelovljena duša doživljava u svome zatvoru, tj. u tijelu. Ta čežnja ima spiritualnu osnovu, ali isto tako, ona nije slobodna od primjesa ega. I zato se mora podrobno ispitati, da li se određena muzika zaista može prepoznati kao rezonanca na spiritualne impulse, ili je ona pod utjecajem bezbrojnih izražaja ljudskog ega postala dio degradacije. Sve više se dolazi do utiska da je sebi orijentirano, narcističko «Ja» jedan snažan otpor kreaciji dobre muzike.

Čovjek koji muziku doživljava kao izraz velike čežnje, stoji na jednoj granici. Granici, preko koje su u muzici naznačeni mostovi. Uspije li mu da ove mostove prepozna kao simbole duhovne realnosti, čovjek će biti upućen ka svojoj vlastitoj unutrašnjosti.

Čovjek je često poređen sa muzičkim instrumentom na kojem svira božanska Harmonija. Ali on toga nije svjestan. Osim toga je ovaj instrument oštećen zbog čega božanska Harmonija ne može da odsvira čiste tonove. Ljudski mozak ima sedam međuprostora ispunjenih etarom. Svaki međuprostor ima sebi svojstven ton koji odgovara jednom od tonova sedmostruke tonalne skale. Pored toga, svaki čovjek posjeduje svoj osnovni ton. Svi ovi tonovi izvršavaju zadatak shodan određenju božijeg plana. Ako su moždani međuprostori ispunjeni zemaljskim etarom, onda nisu u stanju da reaguju na impulse duhovnog polja, te usljed toga ljudsko biće proizvodi pogrešne, disharmonične tonove i nije u harmoniji sa božanskim. Ali ga sjećanje duše podsjeća da je njegovo biće jednom bilo u harmoniji, i kada duhovne impresije prožmu nadprirodu duše, u njoj nastaju impulsi koji teže da se izraze u poeziji, plesu i muzici. Jer nešto od božanskog života još egzistira u ljudskom biću kao iskra koja teži svome prvobitnom polju. Ova iskra se može rasplamsati kada se ljudsko biće kao instrument uštima sa božanskom harmonijom i poveže se sa osnovnim kozmičkim tonom s kojim vibrira i njegovo biće.

Harmonični zvukovi djeluju pozitivno na etar i pomaže da se sedam žica čovjekovog sistema (sedam čakri) naštimaju. Eho ovog dejstva odjekuje u svim religioznim praksama svih naroda i svih vremena. S obzirom da svaki narod posjeduje svojstvene kondicije etara, to su i instrumenti i tonalne skale koje različiti narodi koriste, također različiti. U nekim zemljama dominiraju ritmički instrumenti dok u drugim predjelima se opet više ističe melodija. Svaki narod ima vlastitu muziku, ali to ne znači da je ta muzika rezonanca božanske harmonije i da ima pozitivna dejstva.

Svaka epoha i svaki ljudski kolektiv ima svoj muzički stil koji proističe iz njegovog načina razmišljanja i svijesti. Svijest uvjetuje manifestirani ishod. Betoven nije komponovao ni jedno jedino muzičko djelo koje iole zvuči kao pank muzika i nebi to učinio ni da je komponovao milion muzičkih djela pa čak i da je živio u našem dobu. Jednostavno zato jer njegova svijest nije svijst jednog pankera. Za vrstu i kvalitet svakog umjetničkog djela je najbitnija svijest stvaraoca i izvodioca tog djela.

Sva sam se u "uho" pretvorila.
Hvala ti Samira.

Breza (citat):

Sva sam se u "uho" pretvorila.
Hvala ti Samira.

Onda, čitaj dalje.

Tajna zvuka


Zvukovi su međusobno povezana energija. Harmonični zvukovi imaju snažan, pozitivan uticaj, a disharmonični razarajući uticaj. U svom kapitalnom djelu «Tajno učenje» H.P. Blavatsky piše da je Pythagora u potpunosti spoznao odnos između kozmosa i muzike: «Za Pythagoru je Logos središte j i izvor harmonije. Iz tog razloga je od aspiranata zahtijevao poznavanje aritmetike, astronomije, geometrije i muzike, dakle, nauka koje su smatrane za glavne osnove mudrosti. Pythagorejci smatraju da je svijet iz haosa stvaran prema zakonitosti odnosa muzike i da sedam planeta imaju harmonične putanje kretanja a njihovi međuprostori, koji odgovaraju intervalima muzike, proizvode različite zvukove savršene harmonije - savršenu muziku koju naše uho nije u stanju primiti».

Na buđenje genijalnosti Pythagore djelovala je puka slučajnost, kada je jednom prolazio pored kovačnice u kojoj je više kovača naizmjenično čekićem udaralo po nakovanju. Primijetio je, da svaki čekić ima svoju sopstvenu visinu tona. Pri eksperimentiranju na jednom aparatu, na kojem su žice bile pričvršćene tegovima različite težine, Pythagora je otkrio da postoji veza između visine tonova i težine tegova te da određeni tonovi zajedno zvuče harmonično, a drugi disharmonično, na osnovu čega je zasnovana pythagorejska teorija o harmoniji. Utvrdio je identičnost odnosa intervala između istovremenih odzvuka tonova i tonalne skale sa sistemom kozmosa i mikrokozmosa. Prema mističnom učenju pythagorejaca, kozmos nije mrtva materija, već se kroz njega objavljuje Logos. Oni su znali da iza vidljivih formi djeluje živa, pulsirajuća božanska moć. Isto kao i hinduistički mudraci, koji u svemu stvorenom čuju prazvuk «AUM», i pythagorejci su polazili od jednog osnovnog kozmičkog zvuka koji se cijepa u tonalne skale, čiji pojedinačni tonovi opet stvaraju oktave. Sva nebeska tijela, sazviježđa, sunca, planete i mjeseci posjeduju sebi svojstveni zvuk, svojstvenu vibraciju i zajedno pjevaju pjesmu Stvaranja. Pythagora je, kao upoznavaoc starih egipatskih i indijskih misterija, svojim unutarnjim bićem uočio ovu harmoniju sfera.

Za Pythagoru je muzika kretanje zvukova nastalih od visine tonova i intervala tonalne skale. Intervali za njega stoje u uskoj vezi sa spiritualnim razvojem čovječanstva i harmonijom kozmosa. Tako na primjer, on razdaljinu između Zemlje i Mjeseca obilježava kao cijeli ton. Razdaljina između Mjeseca i Merkura i između Merkura i Venere čini pola tona, dok razdaljina između Venere i Sunca jedanipo ton, između Sunca i Marsa jedan ton, između Marsa i Jupitera i između Jupitera i Saturna po pola tona. Razdaljina između Saturna i sazviježđa iznosi jedaipo ton. Ovi tonovi zajedno čine jednu oktavu osnova harmonije univerzuma.

Kod starih grka bogovi muzike su bili međusobno usko povezani. Apolo je nosio liru kao simbol prevaziđenog haosa. Dok je Apolo svirao, sva druga bića su ćutala i slušala. Svi konflikti bi nestali pa čak i bog rata, Ares bi zaustavio ratove. Muzika Apola uzvisuje ljudski duh i umiruje dušu. Kada duša spozna ovu harmoniju, ona prepozna i cijeli kozmos (kozmos znači red). Porphyrius, biograf Pythagore navodi da je Pythagora svoja predavanja uvijek počinjao sa muzikom; svirao je na liri i pjevao stare pjesme. Zato da, s jedne strane umiri strasti i rastjera brige svojih učenika i, s druge strane, da muzikom oda počast bogovima.

Orfejeva lira

Dugo vremena o Orfeju se znalo samo to da je bio mudrac iz Trakije i sa svojim pjevom bio u stanju «i pakao da smekša». Historijska predanja bila su tako rijetka da se često sumnjalo u njegovu egzistenciju. Pa ipak, ovaj mitološki polubog je sve do danas imao uticaj na ljude. Eho njegovog života nalazimo u umjetnosti i možemo slutiti da nam sam Orfej možda ima nešto više reći nego što je kroz muziku, poeziju i slikarstvo o njemu rečeno.

Eduard Schure (Šure) o Orfeju kaže da je sin Apolona, pontifex Trakije i nosioc RIJEČI koja nam je donijela univerzalnu istinu. Tu istinu on nije zbio u filozofsku misao, već je izražavao kroz poeziju i muziku i tako snažno uticao na osjećaje ljudi. Kao instrument za to, Orfej je koristio sedmožičanu liru.

Šta svira Orfej na svom nebeskom instrumentu? Sedam žica identični su sa sedam tonova božanske harmonije. On svojom lirom priziva svjetlosne zvuke prvobitnog Stvaranja i vibracije njegovog čistog etara spušta u životni prostor čovjeka, u mikrokozmos. To se dešavalo posebno čistim ušima, gdje se srce moglo uštimati sa višim vibracijama. U tako pročišćenom mikrokozmosu ljudske ćelije su bile propusne za novi etar kojeg je stvarao zvuk Orfejevog pjeva. Tako je u ljudima buđen novi smisao, nova mogućnost da prime impulse i sugestije iz svjetlosnih regija.

Orfej je jedno spiritualno ime, izvedeno od fenicijskog Ar-Pha, što znači, «onaj što iscjeljuje svjetlošću» Sa svojim svjetlosnim zvucima on «divlje životinje», ljuske niže vibracije, umiruje i otvara ljudski sustav za čisti etar. To je iscjeljenje.

Simbolika Orfeizma

Orfeizam je tajna religija zasnovana na mitu o Orfeju. Srž ove religije je vjera u besmrtnu ljudsku dušu. Ona može izbjeći kružni tok inkarnacija u materijalno tijelo, ako postane svjesna vezanosti za materiju i očisti se od nje. Euridike, Orfejeva draga, je simbol duše.
Apolo i Dionysos su dva aspekta, dva sina pramajke i božanskog Sunca. U svim mitovima i legendama, Sunčani logos, koji se izražava preko jednog poslanika u materiji, biva alegorijski ubijen. Ali on se iz smrti nanovo rađa. Prema legendi, Orfej vječnoj riječi Apola daje novu moć time što je sa svojim pjevom dovodi u vrijeme, spaja je sa misterijom Dionysosa i tako je nanovo aktivira. Apolo simbolizira snagu i moć duha, a Dionysos inspiraciju, ushićenje i ekstazu. Nakon što je Orfej riječ (logos) doveo u vrijeme i širio je, preostaje mu još posljednja žrtva, smrt. On biva razderan od trakijskih žena, ili prema jednoj drugoj verziji, od titana. Njegovi udovi bivaju po cijeloj zemlji razbacani. Titani, kada su razderali Orfeja bivaju kažnjeni i uništeni gromom Zeusa. Iz pepela titana nastao je čovjek, ali u sebi nosi božanski, dionysovski princip. Kroz ovu božansku iskru on posjeduje besmrtnu dušu, Euridike, koja se mora osloboditi.

Euridike biva ugrižena od zmije (simbol za materiju), umire u svom svijetu i mora u podzemni svijet (naš, materijalni svijet). Orfeja, glasnika duha, obuzima velika tuga i on se približavba bogu podzemlja Hadu i njegovoj ženi Persefoni. On prebire po žicama svoje lire i pjeva srceparajuću pjesmu o izgubljenoj ljubavi. Stanovnici podzemlja su do suza ganuti. Istina, nikom nije uspjelo, ali Orfej je ubjeđen da će njegova muzika i njegov pjev udobrovoljiti Hada. Ta zar bog ljubavi nema moć i nad svijetom smrti? I zaista, dirnut od toliko ljubavi, Had priziva Euridike iz magle. Orfej dobiva dozvolu da vodi sobom Euridike u gornji svijet ali pod jednim uvjetom; da se na putu prema gore ne smije osvrtati. Ako to učini, zauvijek će izgubiti Euridike. Euridike ide za njim i zove ga, ojađena što je on ne gleda. Poveden sažaljenjem, Orfej zaboravlja na uvjet i pokušava da zagrli svoju dragu, ali u tom momentu Euridike nestaje opet u podzemlje, usisana od magle vremena i od prošlosti.

Podzemlje je naš svijet, svijet usnulih duša. Tu zakonitosti rađanja, starenja i umiranja određuje tok života. U njemu ne postoji istinska ljubav. Pa ipak, samo istinska ljubav može prodrijeti kroz izopačenost i gustoću materije i probuditi uspavanu dušu. U mitu o Orfeju Euridike je popustila materijalnom svijetu. Zbog toga je Orfej, pjevač duha, na početku ne može naći. Tek kroz bezuvjetnu ljubav Orfej je u stanju da je vrati iz svijeta nesvjesnih, spavajućih, ali pri tom ne smije sumnjati i zavraćati se.

Bubnjevi

Bubnjevi su u svim tradicijama i svetim spisima prisutni kao jedan moćan simbol. Slike, uz koje su vezani bubnjevi, imaju kako kozmičku tako i mikrokozmičku dimenziju, odnose se kako na svijet božanskog, tako i na svijet ovozemaljskog. Može se reći da bubnjevi na jedan tajanstven način povezuju ova dva svijeta. Zvuk velikih bubnjeva liči na zvuk groma. Bljesku munje slijedi grom. To je glas materije u zemaljskoj atmosferi koji odgovara na dodir kroz pražnjenje električne vatre. I čovjek utjelovljen u materiji posjeduje jednu atmosferu – mikrokozmos – koji ga okružuje u formi aure. Za njega je ton velikih bubnjeva zvuk u materiji zalutalog božijeg sina koji odgovara na dodir električne vatre duha. Ako su bubnjevi čisto naštimani, onda iz dubine, u kojoj su svojim moćnim korpusom usidreni, svom snagom dozivaju svjetlost visine. Bubanj u velikom Bubnju – dakle čovjek, mikrokozmos u makrokozmosu, svom snagom nastoji da proizvede taj zvuk, jer se na dodir električne vatre duha, ne može oglušiti i na njega se uvijek odgovara.

U Jovanovoj apokalipsi, sedma i posljenja pozauna se najavljuje udarom groma. Udari groma su bili kozmičke pojave koje su tadašnji ljudi shvatali i interpretirali kao nešto božansko. Catharose de Petri u svojoj knjizi «Das lebendige Wort» (Živa riječ) objašnjava, da se ovih sedam udara groma odnosi na nauku o sedam kozmičkih zraka, koji, kroz dodir sa čovjekom djeluju kao glasnici daljnjeg duhovnog razvoja – duhovne evolucije. Sedam zraka duha prizivaju u atmosferi makrokozmosa ovih sedam udara groma. Sedam udara na velikim bubnjevima mirkokozmičkog neba nagovještavaju fazu posljednje pozaune. Oni su simbol za proces razvoja svijesti u mikrokozmosu.

U jednoj budističkoj knjizi iz dvanaestog stoljeća govori se o bubnjevima bogova.Oni su simbol za prosvjećenu aktivnost Budhe. Vezano s tim, u toj knjizi stoji (smisaono prevedeno):
«U dvorcu savršene pobjede odjekuju bubnjevi bogova – bubnjevi dharme, čije ime je: Sjećanje na moć uzvišenog učenja. Oni opominju bezbrižne bogove i svojim zvucima ih podsjećaju na četiri pečata, obilježja Budhinog učenja:
1. Sve uslovljeno je prolazno
2. Svi fenomeni su u nevezanom odnosu na Jastvo
3. Sve što je vezano za dualnost je patnja
4. Oslobođenje od patnje je spokoj».

Čovjek čija je svijest orijentirana na materiju, više reaguje na razarajući aspekt bubnjeva (ratni bubnjevi), ili na zvukove bubnjeva koji vuku na dolje, dublje i gušće, u materiju (bubnjevi koji većinom odjekuju u modernoj muzici). Primjer zvukova bubnjeva koji vuku na dolje opisan je u knjizi «Gospodari prstenova» od J.R.R. Tolkiena. Kada se družina ove fantastične priče na svom putu našla na najdubljoj tačci podzemnog sistema Morije - simbol prevazilaženja kompaktne materije, prigušeni udari bubnjeva iz najdublje dubine zemlje naveli su ih u strah i trepet. Teozofsko učenje objašnjava da su ovakvi bubnjevi u davnoj razvojnoj fazi lemurske epohe bili instrument s kojim se tadašnje čovječanstvo prisiljavalo u materiju i vezalo za nju (u biblije je ovaj dio lemurske epohe simbolično predstavljen kao progonstvo iz raja).

Osim toga, postoje još i bubnjevi u ljudskom uhu, naši sopstveni unutarnji bubnjevi, koji vibracije svijeta oko nas prenose u našu dušu. Preko bubnjića u spoljašnjem uhu prenose se vibracije u srednje uho gdje nakovanj i čekić djeluju kao unutarnji bubanj i transformiše ih preko školjke u akustične nadražaje i nervne impulse. Naše čulo sluha «stvara» svijet za našu svijest uz pomoć bubnjeva u uhu, i to doslovno, jer, kao da ih selektira, neki zvukovi i tonovi prodru do svijesti, a neki opet ne. Savršeno naštiman prema našoj ćudi, dakle na ono na što smo usmjerili svoju pažnju, uho ima jedan poseban, direktan odnos sa dušom. Ali kada naša svijest uroni u tišinu, u meditaciju, onda se otvara uho duše u jednom sasvim drugom pravcu. Tad nastaje jedna unutarnja vibracija, jedan novi zvuk, i čuje se «glas tišine». Taj glas se u nekim predajama označava i kao jedna vrsta groma. A u jednom choralu od J.S.Baha kaže se: «O vječnosti, ti riječi groma, o maču, što kroz dušu probadaš, o ni početku, niti kraju» (slobodan prevod).

Veliki bubanj Božijeg zova i opomene stalno odzvanja, iako ga mi ne čujemo. Val proizveden udarom u taj bubanj širi se do kraja svih vremena. On nas opominje tako dugo dok mi svoje unutarnje čulo sluha ne usmjerimo na taj moćni, sveprožimajući udar i njegove vibracije nas transfigurišu u jedno stvarajuće biće, koje nanovo ima udio u iskonskoj, božanskoj svijesti.

Eto, to je to, što sam imala namjeru postaviti ovdje, vama, nadam se, na radost pri čitanju.

A sad me intersuje vaš dojam, kakav je utisak na vas ostavilo.
Za svaki komentar vrlo, vrlo zahvalna.

Sve pohvale za posao. Mnogo toga nam cesto proseta pored uha, a ne obratimo paznju.
Rado bih imao link ka izvoru podataka, ako ti nije tesko.
Hvala unaprijed.

Nažalost, za ovaj rad nisam koristila internet. Ovo je tema mog dugogodišnjeg interesovanja, a inspiracija da svoje spoznaje i saznanje stavim i drugima dostupnim, došla mi je prilikom jednog sympozijuma na temu muzika i spiritualnost koju je držao Lectorijum Rosicrucianum.

No, ovdje iznosim i izvor podataka (sve iz knjiga), pa ako vladaš njemačkim i imaš ozbiljan ineres za ovu temu... Ako ne, moja knjiga izlazi iduće godine.


Izvori podataka

- Alexander Lauterwasser: «Wasser Klang Bilder»
- Dr. Hans Jenny: «Kymatik»
- Catharose de Petri: «Das lebende Wort»
- H.P.Blavatski: «Die Stimme der Stille»
- Alice A. Bailey: «Eine Abhandlung über die sieben Strahlen“
- Timothy Campling: „Westliche und östliche Tonalität“
- Max Heindel: „Okulte Prinzipien der Gesundheit und Heilung“
- Anna Elisabeth Röcker: „Musik-Reisen als Heilungsweg“

Ich bedanke mich, sehr.
Naravno da se zanimam za sve, sta mi je novo u muzici, bolje receno, sta novo ljudi pronalaze u sveri odnosa duse i emocija koje muzika moze izazvati.
Ja sam, zbog cinjenice da nije bilo nastavnog kadra iz muzike, za osnovne skole, u mojoj seoskoj skoli desetak godina bio prisiljen baviti se muzikom.
Tvrda je mozda rijec "prisiljen", ali nije mi bila struka.
Hvala ti za ove izvore.
Mogu ja njemacki, onako...

Bravo, Samira, zadugo robujemo šejtanskim adetima. Zelengora je sva u muzici i - uvijek, radovalo to ikog ili nikog.