TIPIČAN KVAR

Iz: TIPIČAN KVAR
(1988)


Mjesec, 20. jula 1969.

Mali korak za vuka
a veliki za vučanstvo! –
u svojoj koži vučina proloži

i na bludnu mjesečinu
gordo vučanstvo zinu
vučići će biti
čopor-sateliti

za perspektivu brine
kompas mahovine


Vidio sam, pogrešno te uče

Matica se odvojila
uvrh plavetnila
roj se vije

bistrooke riličice
medonosne zvijezde sišu
duhovite zujalice
već svemirski bagrem njišu

saće zdane radilice
jajelega će jaja leći
trutovi će na mladice
iz nektara će med poteći

iz ovdašnje
pastorale u anale
glad će, sita.


Kriloskaz

U nadzvučnom talasu budućnost je prošla

pijetleća šija niz očerupani ozon paluca
na potemkinova sela ljubice prosipa

kroz glavinjalo kriloskaz provući
svjetloklik udomiti
i biti
ledenici para
bara ptici
pojilo ribi
vrbi ogledalo


Sunce i fenjeri, motiv

Pred samoposlugom bezruko srce
umjesto pesnice proturilo šešir.

Figura naučena da paluca!

Oko – ugašeno ognjište
osjenke prelistava.

Shvatio sam razigru
(u igri bih bio izgubio).

U šešir ubacih novi pogled.

Citra

Iz crnog vina zolja iščiljela
svečanom salom zuji

pročelnik stršljena načuo:
meni je sve jasno – ne dirajte u moje krugove!
završi citiranje slova, nasmiješi se
i svilenom maramicom osmijeh obrisa

svilena maramica čelnicima za zjenicu zapela
ušne pijavice puste, dirigenta pozovu
on vino u podrum zatoči:
godine da zriju


Novogodišnje veče

Samo
play back
šejtan-antena

jer
grad je u graditeljima
a građani u rokovnicima

i ulični lampioni
kao i rajski vićnjaci
crvotoče


Tipičan kvar

Kompozicija za lijepu prošlost
zbog tipičnog kvara u lokomotivi
uskočila u vozni prored

vanredno izgradiše stanicu
cijeli program nužnih objekata
da žive
dok maestro iz budućnosti doleti

u međuvremenu prošlo je proljeće
vidjeli su: lokomotivu mogu zamijeniti
ali hrđa je vagone bila skrckala

napokon,
maestro će odigrati simultanku
samonikli red da proredi


Napjev

Pjetao pjevao jutrenje
pjevao pijetao
pjevao
pa sad ga nema
ne pjeva
grlo mu nožem presjekli
s grlom pjesmu pojeli
posjeli
po jednu popili
za mir vječni
duši domaćinskoj


Primjerno pitanje

Ja
što bih
primjerno dijete
primjeran učenik
primjeran vojnik
ja
što sam
primjeran radnik
primjeran roditelj
na čijoj sam strani
novoprimjerni propovjedniče
ako
i drvlje i kamenje
ponovo
samo iz jedne
ruke behara!?


Uzmicanje

Sutjesku
modricu vijem

kurjak mećavu
u stijenu sagoni

do
zaleđenog
praga
prtina

to otac je
među djecu
ljeto unio


Potok ja imam

Djed
preko potoka
s ratom otišao

u potoku otac
otekle pete hladio
majka bijelila pelene

iz potoka
ljeto topili
blago pojili
pili

nad potokom
pogača zamirisala

niz potok
kletva oticala

u potoku
ja
progledao on mi je
plima oseka obala slamka
u njemu glavu razgaljujem
natapam sjećanje pjesmu ispiram


Zelengora kad se zgrmi

Zelengora kad se zgrmi
otac putokaze zanavlja
da znaju bujice
kuda im valja putovati

bujica-kolone on prati
zmijoglavijoj pijukom priprijeti
puta da se prisjeti

ako ga zelengora obmane
i ne prokapa – već protuče
umjesto protivgradne odbrane
otac bogovima tuče

nakon kanonade
u ruke huče
brže da zamlade


Prisoju odmor

Kad travom čelo
obriše otac se
na kosu nasloni
razvije rubac
pažljivo puni lulu

kad zapali
rubac za pojas
zadjene pogleda
u sunce

pa požuri
prisoje
musti


Jesen

U
vrtu
jecam
dok
gnijezda
za
svojim
pticama
sele
u
afriku


Nad nizijom, jutro

Iz pepela noći
kao svjetionici
štrče tornjevi

da sit se
u miru
vode napije
i bogu zahvali


Razmišljanje mog ždrijepca

Pronesoh te
bistrooki viteže
kud konjic još
pronio nije

iz međukričja prašine
preko krvave rijeke
kroz kule od oblakovine
niz prerije nebojeke
do sestrice tišine

za
suhe trave
šaku i gutljaj
ustajale rose


Na zelengori, vitez

U šakama glavu odmaram,
njen eho u zvjezdani potok uranja

školjke koje sam ubrao
mačem mjesečine otvaram

biserjem
ždrijebac moj se igra


Zaključak

Sanimice
vraćam se iz kraja
i u zoru
jastuk mi na lovor miriše

sigurno u kraju
samo lovor i uspjeva


Ordinata

Za početak:
kraj!

između je
život

a ne znam ga
ni proreći ni poreći.