Neimari

Rijec je odgovor na sva pitanja!
 
HomeLoginRegistracija

Share
 

 Fragmenti

Go down 
AutorPoruka
Breza
Admin


Female Broj komentara : 513
Registration date : 2007-11-04

Fragmenti Empty
KomentarNaslov komentara: Fragmenti   Fragmenti Icon_minitimeTue Sep 30, 2008 8:27 am

Vjerovanje

Skoro pa trecinu svoga zivljenja odzivjeh ne znajuci za Boga! Ni za vjeru ne znadoh, osim vjere u sebe i covjeka bliznjeg. Jer, po svemu mi recenom, jos sa prvim njihanjem kolijevke, s grgutom nerazumljivim i rijecju prvom, umu mom ne sasvim jasnom, mati me moja, Nera, u miru pocivala, ucenju zvanom covjekoljublje, uciti stala , ne posustajuci sve do...! U medjuvremenu, dok je mati danonocno radila, brigu o meni i mladjoj mi sestri, poducavanje i vaspitavanje, preuzimale bi zene iz komsiluka, mahom romkinje iz obliznje Cigan-male. Uz jednu od njih, Ruzu Becirovu uspravih se po prvi put, na radost oka joj vranog i osmjeha sa usana k’o nar raspukli, sireg od svih prostranstava, mom tadasnjem dobu, znanih. Na prve me korake obodrila Ruza, podizuci me odlucno i njezno, nakon svakog, novog pada, a njih je bilo… iha-haaa! Ljubeci mi uboje na koljenima, pljuvackom bi svojom mazala ih, pjevuseci zlatogrla, ispotiha...” jutros mi je ruza procvetala… “.
Prohodah zaista i bez tudje pomoci dosta kasno, u cetvrtoj godini svojoj, na veliko cudjenje zabrinutih roditelja i rodjaka a uz ushicenje Ruzino i vrisak sto rascjepi nebo jekom: “Ima Boga, ima! Nisam ja, bre, za dzaba onolike svece u crkvi palila i kod ‘odze u Sapni, djerdane ostavljala!”.
……………
- Boze, gde si, ima li te?! – cikala je Ruza Becirova, onog dana, zadnjeg od Bajrama aprilskog, godine ’92, glasom izlomljenim, starackim, zjenama ka visinama, nedokucivim i rukama u kosi sijedoj, cupajuci pramenove u nevjerici i neshvatanju!
- Pa sta se to dogadja, bre… je si li mi dobro… od kuda ti na nasoj pijaci sabajle… kuda ces dete… od koga bezite? – zapitkivala me, sve stenjuci, daha nedodahnutog, dok sam sa njene tezge, u zurbi probirala carape i trenerke za djecu i sebe, na brzinu joj ponesto od kosmara rijecima slikajuci.
- Tise malo… cuce nas neko… i ne pitaj me… ne znam. Jutros smo prvim autobusom ‘vamo stigli. Jedva smo preko mosta presli… vojnici i milicija na sve strane… cijevi topovske u ljude gledaju! Odavno vec, al’ nikad k’o juce i danas. Carsija se na pola prebila… sto je Srba, kazu, vec ih mnogo odavno prebjeglo, kradom… nocu preko Drine! Ono svijeta sto je ostalo, proslu je noc u zbjegu probdjelo. I ja s djecom, Adem i citava nam familija… komsiluk iz mahale sav! Kad smo se, pred zoru, s Kule vratili, djeca su pospala u odjeci, s obucom na nogama… gladni i zedni… uzjecani… od straha i studeni, sledjeni! Kad me ubio jutros nije… Adem… sto ga ne poslusah, pa se vec ranije sa djecom, kod maminih u Pristinu il’ u Ohrid ne sklonih. Ne pitaj me… nemam skoro nista od odjece za presvuci ih, nit’ sebi imam, a valja nam za Madjarsku il’ za Makedoniju ici… sto prije!
- Imas li para, evo ti, na uzmi… nek ti se za puta nadje a i Bajram je… znam ja vase obicaje. Seme mu se zatrlo, dabogda, ko vam praznovanje zlom namerom pokvario! Javi se gde budes… poslacu ti jos… cuvaj se… decu pazi…
…………………..
- Nema Boga, tobejarabi! Zar sad, obeharane glave, sve mi ovo deverati valja? Zarad koga se, s ovom nejaci, po dunjaluku potucati moram? Od svoga dobra i rahatluka, po socijalamtu* za pomoc moliti; rijecju kamenom, nazor jezik prelamati? Mater li im njihovu, cetnicku 'ebem!
Ko god je ikada u zivotu dozivio huju Adema Sarca, znao je, najbolje je sutiti i ni jednom mu se rijecju ne protiviti. Tako i ja, sjenka od zene njegove, godine odshutih, jer, glas mi zamuk'o, nemocan… nestalo ga… utihnuo… i tako sve do…
………………………
- Ima Boga, mama, ima! Jos samo da nam je Tale i njegovi, ovdje! – uz topli zagrljaj i jos mirisuci na agdu svoje prve, bajramske baklava, u vrat mi sapnu moja Esma, onog, prvog Bajrama u milenijumu novom, na tlu zemlje tudje, koju evo, vec kamaru godina svojom zovemo. Oni, koji se na samo svog Boga pozivaju, u ime istog, pravo povratka na svoju zemlju nam, neljudskoscu osporise i vjeru u covjeka oduzeti htjedose.
Al’ neka… ima Boga…ima, a i covjeka bo’me ima! Vjerujem i znam!
............................
Bajram barecula, govorili su ljudi nekada u mahali mojoj, jedni drugima! Uz zagrljaj topli k'o lepina za iftara sto je. Uz osmjeh oprosta i rijec iz srca i duse poniklu, sa zeljom za zdravljem, mirom i rahatlukom svakolikim.
Bajram barecula, svima koji misao i rijec dobru u srcu nose.
Na vrh Go down
 
Fragmenti
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Neimari :: Između ostalog... :: Krhke riječi - Moćne riječi-
Idi na: