Iz vremena - Mesa

Iza rijeci

Gajim polja iz vremena karavana,
onih nesto zakasnjelih u
rijecnoj bujici, posustalih
od prijekora nijemih pogleda.

Dati nevinost u drhtave ruke i
oci bez treptaja, da pravdu traze
K’o oteto dijete iz majcinih ruka
u strahu da nikad je vidjeti nece.

Mostovi moji vezu me sa vama
da bezdani nasi rasvijetljeni budu,
sakriti negdje istinu golu
ne moze ni’ slijepac,
sto pas za njeg’ njusi.

Otvorit cu dusu, izdahnut taman oblak
njegovu sjenku zalit´ u trajan predah
nek plete po nebu, trazi dobru mustru
dok ne naidjes i ti, prljav i zedan.

***

Cistiliste

Kad se masta slije u moje ruke
Sa njom umijem moje lice
Osjecaji gube snagu
Klecaju na pragu.
U podkrovlju svemira
Napustaju me strasti
U gust oblak pretvoren
Sto boji dugu
Iz straze u tebi.
Tad se smij bolu
Suzom iz kamena
Dok tijelo cisti dusu
Izmedju mene i sebe.
Cisti, modra polja
Kraticom od moje tuge
Do zvijezde porodilje
Daleko sam od tebe.
Izviri zvijezdo tamna
Zar necujes pjescani sat
Sto kuca izmedju
Dvanaest vijekova
Krikom duhova,
Iz sezdeset proljeca
Do novog sna.

***

Pismo Amoru

Amore,

Da li tvoje grudi

Osjecaju sto i moje?

Pustinju zednu i jedan oblak

Na prevaru jos nenasanjan

Od svih trudnih zelja

Cijedi samo jednu kap

Da natopi roj

Njenih usnulih poljubaca

Sto se sakrise u ogledalu

Bronzanog lica i sjaju

Zida placa

Amore,

Na trgu nas izgubljenih

Samo jedan svirac

Prosjaci pjesmom

Zacaran mudrom zvijezdom

Sto salje kanonadu sjecanja

Na mrtve ljubavi u zaboravu

Osmijeha,

Gdje ih u trenutku slavlja

Ptice osjetise i otprhnuse.

Pa zar ti Amore u zemlji,

Mokroj od zive lave

Napojenom rosom otrova,

Priznajes poraz.

***

U dobu nemira

Trazim tijelo za tijela,
lobanju za lobanje,
Zivot za Zivote i
sakrivene tragove divljih konja
posuti rubovima zida mrznje!
Mijenjam njuh za podvodne maske
u potrazi za krljusti morskih sirena
dahom lutalice i zemlje samoubice
naci cu samo jame i bezdane!

Podizem oko sanjivo od okeana umorno i
razbijam sumnju mirisom pelima da
nikad sto voljeh pokopat necu
nit suzu pod noktom zubima otkinutu!
Poklanjam rijeci gorcine, siromahu i prosjaku
lutajuc kroz grmlje grobnih tisina,
nasao sam utjehu u krilatoj luci
da spasim svijetlost jutra
u dobu nemira.

***

Konjanik

Modra su ledja rivalstva

I starca izgazenih djonova

Sto te pride radi, stavise

U konkavna ogledala

Pa se gledaj!

Da se nikad vidjet nemozes!



Nocas zvijezde krotim

Pa da gmizavcima savijam lakat

Razumjet ce mrtve ptice

Sto letjese kratkom linijom zivota

Za rijecima konjanika tmine!

Al’ nikad nedoletjese

Ne spustise,

Ne propjevase,

Zedj utolise, vec

U dimu prasine

Vremena visocanstva

Nebu prolaznost prorokuju

Kameni lezaj prostiru i

U smrti tek divljenje vidjese!



Eee Boze, u teretu raskosnosti

Vidim svoje ruke i u njima

Svemirske rupe

Sto mi glavu osjedise!

Ja trazih pjesmu i u pjesmi trpnju

Da uz nju zivim, prozivam utrobu njenu

Eeee Boze... ti mi saljes rane

Da mi krv lizu hijene

Ocima cu, kroz njih, rukama!

Plasticne vene savijat

U snovima se valjat, cetiri godine!



Uzese mi nocnu nimfu u radosti odabranu

Bracu, sestru, krvlju mojom zatrovanu

Moga djecaka sto ga u ogledalu vidjeh

Sto zemlju nogama rije i

Rijec posadih blistavom mu oku!

Strah me nije ove sobe nit uskrsnuca zlotvora

Jasem mjesecevu zraku sa zutih jastuka.

Otvaram vrata iza nebeskih visina

Razlog netrazim

Misli su smrtna vrlina!

***

Ludilo

Dokle ce nas ovo ludilo u

Ludilu luditi?

Pa ni u ludilu

Tolikog ludila nema!

Misle ludi da ludilo zive a

Mi smo ludji sto ludilo znamo!

Gdje zivi ludilo?

Cime se hrani?

Ko ga oblaci i

Ko ga svlaci?



Ludilo trazi da nebude samo

Tad za razum mi neznamo.

Druguje sa tankom linijom uma

Nekad se smije a nekad strahuje.

Krci nam misli drobi i kamenje

Isteze cvorove i nehaje

Samo se sa sobom rukuje.

Iznemoglo tijelo tad mijenja stranu

Postajemo ludji od ludila samog!

***

Mrznja iz ljubavi ili ljubav iz mrznje

Poslusat svoju rijec,

U noci dok ti se andjeli i demoni

Igraju, uzjapireni radoscu

Svoje raskosne vladavine.

Gdje se mrznja oblaci u ljubav i

Ljubav postaje mrznja,

Mrznja iz ljubavi u sebi.



Osluhnut svoj glas,

Sto ga vrisak jutra neizmjerno ceka

Izaziva strah u drhtavom pokusaju da

Razbijes vakum rasplamsale igre.

I naci mjesto, utociste izmorenim

Ocima, zakovitlanim u krugove

Fotografija sto se cijepaju.



Dozvati ga,

Na raskrsnici usca i izvorista

Silom mraka bez pravila i putokaza

Naci odgovor postavljen tisinom

Iz vremena prolivenog krvlju

Osjecas besmisleno.

Jer znas da ce vrijeme donijeti vrijeme

Vec nametnutog nevremena.



U trenutku,

Groznicave noci

Uz sami cin ravnodusnosti

Osjecas i prepoznajes,

Iz zagadjenih rijeka, izvlacis bistrinu

Da svijetlost mozes vidjet

Samo iz mraka!

Tad ljubav svlaci ruho mrznje i

Poklanja ga proslosti.

***

Otkucaji

Ni slutnja, ni sutnja

Nit istina zagonetke

Zakopcana u svileno ruho

Istocnjacke boli,

Boli od soli.

Ne pomaze…

Ni kad obamrla usta

Zeljna napitka zivota

Sto gusi trenutak daha u raspecu

Ispod zvijezde lazljivice

Ne pomaze…

Plutat na povrsini iscekivanja i

Cekat obalu…

Dok te morska pjena

Golica po istrosenom tijelu

Tebi ne preostaje jer

Ne pomaze…

Da se laze!

Ulizicama u lice kaze

Prokletima kletve izricat

Izgubljenim svijet obecavat

Ne pomaze…

Nit sumarima sume valjat

Ratnicima koplja tupit

Ne pomaze!

Ne pomaze!

Ne pomaze…

Nit vrijeme cekat!

Koju zamku za docek

Servirat

Kroz zvonjavu slika

U vremenu sutnje

Sto u tisini blijede

Ne pomaze..

Nit sudbini sto prilazi sama

U zagrljaj prolaznosti

Pisma ispisanog ceznjom i

Zivotom!

Ne pomaze…

***

Svjedok

Dok citas ovaj stih, znam

Pokolebana garom od

Ugarka zigosane nade,

Cekas, cekas da vidis sebe.

Da vidis svoj odsjaj

Ogledala koji te odavno

Upio i raspleo i sjedinio

U snovidjenje bez huke

Valova sto se razbise

Od ostre hridi zavidnosti.

Odahni svoj san

Pretocen u majcino mlijeko

Sto hrani nezrele oci

Protkane jasnocom prizora

Jutra kristalnog.



Bit ce pjesme, bit ce rijeci

Iz nas svih gorcina,

Topotom oblaka sto pokriva

Tvoju i moju sudbinu

Naci ces mene pokraj sebe

Te nerazdvojne sjene

Sto prkose vjetru

Licem na svjetlu

U vremenu uzdaha.

***

Otpadnik

Zaboravih sto sam ovdje
Izgubih odvaznost cilja
Tu ridju pratilju mraka
Sto na tren isceznu.
Slamaju se lasci sami
Ti sanjari kraljevstva Sebe
Pred neumornim kovacima ruka
Sto grlit mrtva tijela vole.
Nije sto me zivot zivi
Nit sna pustnjskog vuka
Izrabljivan kameni spavac
Spava u meni.
Zivot je pun eseja
Blistavih i dronjavih
Naci ce i za mene mjesto
Na smetljistu otpadnika.

***